Vjesnik: 22. 10. 2001.

Diletantski, za Hrvatsku ponižavajući ugovor o granici: sedam pitanja premijeru Račanu

DAVORIN RUDOLF

Ovih je dana predsjednik Vlade gospodin Ivica Račan (u intervjuima, posebice u nedavnoj emisiji HRT-a »Odjeci dana«) neuobičajeno oštro i prijeteći upozorio sve one koji se protive potpisivanju njegova ugovora sa slovenskim premijerom Drnovšekom o hrvatsko-slovenskoj državnoj granici da će upravo oni, ti mrzovoljni nezadovoljnici, »zaslijepljeni Hrvati« i ljudi »rđave volje«, biti odgovorni za moguće pogoršanje položaja Hrvatske u međunarodnim odnosima i eventualno pogoršanje naših odnosa sa sjevernim susjedom, ako Vlada Republike Hrvatske ugovor o granici ne potpiše.

Premijer je, zapravo, upro prstom u zastupnike u Saboru, gotovo sve osim članova SDP-a (koji, nažalost, šutke slijede premijera i svoga stranačkoga predsjednika, smatrajući da je utvrđivanje državne granice stranačko pitanje podložno klasičnome demokratskom centralizmu, a ne općenacionalni problem par exellence vezan za državni suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Hrvatske), i hrvatske stručnjake koji su oštro kritizirali dio ugovora koji se odnosi na morsku granicu.

Jesu li doista oni odgovorni i kakva je u čitavoj toj priči uloga premijera i hrvatske Vlade?

O hrvatsko-slovenskoj državnoj granici pregovara se deset godina. Šest prijašnjih hrvatskih vlada zastupalo je stajalište (koje su, zapravo, formulirali eksperti i znanstvenici u području međunarodnoga prava) da se morska granica u Tršćanskome zaljevu ima povući primjenom tzv. crte sredine, odnosno povlačenjem granične crte koja je jednako udaljena od hrvatske i slovenske obale.

I Sabor je bio utvrdio stajališta, obvezna za Vladu, među kojima i naputak o inzistiranju na »crti sredine« u pregovorima o morskoj granici sa Slovenijom.

Na toj je osnovi razgraničeno more u Tršćanskome zaljevu između bivše Jugoslavije i Italije (Osimskim sporazumom, 1975.), a i sadašnja de facto hrvatsko-slovenska morska granica je crta sredine.

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982., koja je obvezna za Hrvatsku i Sloveniju (jednako tako i Ženevska konvencija iz 1958.), propisuje da nijedna od dviju država koje međusobno graniče »nije ovlaštena, ako među njima nema suprotnoga sporazuma, proširiti svoje teritorijalno more preko "crte sredine"«.

Vlada je najprije, 5. srpnja 2001. ukinula Ured za granice i umjesto Državne komisije (na čelu sa sveučilišnim profesorom za pomorsko pravo) imenovala Komisiju za granice Ministarstva vanjskih poslova (za predsjednicu je postavljena djelatnica toga ministarstva).

Potom je predsjednik Vlade Ivica Račan, bez kvalificiranih specijalista za razgraničenje na moru, u izravnom dogovoru sa slovenskim premijerom Janezom Drnovšekom prihvatio slovenski prijedlog hrvatsko-slovenske morske granice.

Tim se prijedlogom napušta »crta sredine« (kao morska granica) i Sloveniji prepušta 119 četvornih kilometara mora, morskoga dna i podzemlja u Piranskome zaljevu i izvan toga zaljeva do granice s Italijom, bez ikakvih kompenzacija.

Zatim, prihvaća se jednostrano odricanje Republike Hrvatske dijela svojega neprijepornoga i kompaktnoga državnog teritorija (teritorijalnoga mora, koje se pretvara u otvoreno ili slobodno more) u koridoru površine 47 četvornih kilometara.

Vlada i premijer (nositelji izvršne vlasti) nisu ovlašteni preuzimati takvu obvezu, a Ustav u temeljnim odredbama eksplicitno propisuje da je suverenitet Republike Hrvatske nad njenim državnim područjem (izričito se navodi teritorijalno more) »neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv«.

Također, tim se prijedlogom prihvaća tzv. trokut, morska eksklava hrvatskoga državnog teritorija (odvojena od hrvatskog kopna) površine sedam četvornih kilometara, kakve nema nigdje u svijetu i koja je pravno neodrživa, jer nije u dodiru s kopnom.

Budući da je premijer Ivica Račan u javnosti snažno istaknuo odgovornost mrzovoljnih protivnika ugovora za sve štetne učinke koji mogu nastati ako se ugovor ne potpiše, pitam ga: zašto je, unatoč stajalištima Sabora, napustio razgraničenje u Tršćanskome zaljevu na osnovi »crte sredine«?

Zašto je preuzeo obvezu jednostrana odricanja dijela državnoga teritorija (tzv. koridoru) premda, kao nosilac izvršne vlasti, za to nije ovlašten? Zašto je prihvatio eksklavu hrvatskoga mora koja je pravno neodrživa i izaziva podrugljiv podsmijeh stručnjaka? Zašto se tijekom razgovora sa slovenskim premijerom nije savjetovao s kompetentnim hrvatskim stručnjacima za razgraničenje na moru?

Kako je moguće ostaviti u ugovoru formulaciju (čl. 5) da se »Hrvatska i Slovenija slažu« da je dio inače neprijepornoga hrvatskog državnog teritorija (koji je izvan bilo kakve morske granice sa Slovenijom) teritorijalno more Republike Hrvatske? Koja suverena država može prihvatiti da joj neka druga država daje suglasnost o tome što jest, a što nije njen vlastiti teritorij?

Napokon, zašto je naložio parafiranje ugovora bez prethodnih konzultacija zastupnika u Saboru?

Neke uopćene odgovore na ta pitanja već smo čuli. Premijer, na primjer, stalno ističe da je ugovor o granici sa Slovenijom povoljan za Hrvatsku, jer odgovara našim strateškim interesima i pridonosi rješavanju važnih problema u odnosima s Ljubljanom (poput onih vezanih za nuklearku Krško i štednju u Ljubljanskoj banci).

Ta njegova tvrdnja počiva na uvjerenju da je državni teritorij podoban za kompenziranje tekućih poslovnih transakcija. U suvremenome svijetu, međutim, nigdje se s državnim teritorijem ne trguje!

Odnosi sa Slovenijom mogu se unaprijediti sporazumom o pravima Slovenaca u hrvatskome teritorijalnom moru (npr., liberalnoj plovidbi slovenskih brodova hrvatskim morem, prelasku granice bez carinskog i policijskog tretmana, ribolovu slovenskih ribara u određenim zonama našega mora i sl.), ne zalazeći u teritorij.

Nitko razborit u Hrvatskoj nije protiv prijateljskih i kvalitetno optimalnih odnosa s našim sjevernim susjedima, ali ti odnosi moraju počivati na obostranome uvažavanju dostojanstva, teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta država.

Premijerova upozorenja da nas mogu snaći velike nevolje ako se schengenska granica uspostavi na granici sa Slovenijom (je li zaboravio premijer da mi u daleko schengenskiju Italiju već godinama ulazimo bez putovnica!), da možemo ostati prikovani na Balkanu i sl., dakako, ako ne potpišemo ugovor o granici sa Slovenijom, ta upozorenja grub su način lobiranja i neodmjeren pritisak na hrvatsku javnost.

Prvo, o schengenskome režimu i granici ne odlučuje se u Ljubljani nego u Bruxellesu.

Drugo, naša sudbina, položaj u Europi i na Balkanu, ne ovisi o naopako sročenome ugovoru o granici sa Slovenijom.

Treće, Slovenija, koja je na pragu Europske unije, dva puta će razmisliti prije nego li se odluči jednostrano diskriminirati Hrvatsku. Neprijazne mjere prema bilo kojoj, pogotovo susjednoj državi, dvosjekli su mač u modernoj Europi i mogu se sručiti na glavu onome tko takve mjere poduzima.

Pojašnjenje da je more prepušteno Sloveniji kompenzacija za istarska sela Škudelini, Bužin, Škrilje i Mlini, koja su ugovorom o granici ostala u Hrvatskoj, nema valjana temelja, jer su ta sela s južne, hrvatske strane granične rijeke Dragonje.

A premijerova izjava da je morska granica kompromis, jer su Slovenci tražili više, obična je neuvjerljiva retorika: ni jedna državna granica u svijetu ne povlači se prema željama samo jedne strane.

Što se tiče Slovenaca, oni su obavili dobar posao. Progurali su ugovor o granici s Hrvatskom kojim su »ispunjene sve slovenske želje«, kako je u televizijskom komentaru rekao naš najveći autoritet u području međunarodnoga prava akademik Vladimir Ibler. I sada vrše očekivani i razumljiv politički pritisak na hrvatsku Vladu i zahtijevaju da se ugovor potpiše.

Slovenci kažu: premijer Račan je parafirao ugovor i obećao da će ugovor potpisati. Neka ga sad potpiše. Mi s tim više nemamo ništa.

U tome stilu je sročeno i prepotentno pismo slovenskoga predsjednika Vlade gospodina Janeza Drnovšeka našemu premijeru.

Naš predsjednik Vlade se, očito, sam doveo u neugodnu i tešku situaciju. I Vlada također.

Nepovoljnim, diletantskim i ponižavajućim ugovorom za Hrvatsku o morskoj granici sa Slovenijom izazvao je ogorčenje domaće javnosti i nezadovoljstvo u Saboru. Mora se imati na umu da smo - zbog povijesnog sjećanja! - posebno osjetljivi kad god se pregovara o hrvatskome moru.

Slovenci su također nabrušeni. Budući da je ugovor parafiran, a pljuštala su i Račanova obećanja, smatraju da ih je naš premijer povukao za nos.

Da ugovor nije parafiran, u Ljubljani ne bi imali nikakva osnove za negodovanje.

Očiti su, prema tome, korijeni i vrela odgovornosti za komplikacije i stanje nastalo ishitrenim parafiranjem ugovora o državnoj granici sa Slovenijom. Premijerovu prijetnju o odgovornosti onih koji se protive lošem ugovoru valja, stoga, shvatiti kao smišljenu lukavost, u politici često rabljenu metodu »prebacivanja loptice« drugome.

Autor je akademik i sveučilišni profesor međunarodnoga prava