Vjesnik: 22. 10. 2001.

Tko je Frenki Simatović, Miloševićev čovjek za vezu s »krajinom« i paravojne postrojbe

Frenki Simatović, nekad drugi čovjek srbijanske policije, kojeg je Carla del Ponte spomenula u optužnici protiv Miloševića, pripremao je teren za sve ratove na području bivše Jugoslavije / O brutalnosti i zlodjelima »frenkijevaca«, pripadnika »crvenih beretki«, specijalne jedinice srbijanskog MUP-a, pisali su svi svjetski mediji / Haag istražuje i ulogu Simatovićevih postrojbi u BiH te na Kosovu

ZAGREB, 21. listopada - Objavljivanje proširene optužnice protiv Slobodana Miloševića za zločine u Hrvatskoj potvrdilo je da je gotovo čitav politički, vojni i obavještajni vrh nekadašnjeg, krnjeg SFRJ, predmet haaške istrage. Većina od petnaestorice koju Haaški sud tereti kao Miloševićeve suučesnike u proširenoj optužnici za ratne zločine u Hrvatskoj, danas su umirovljenici.

Neki se, poput Milana Martića koji je odavno na potjernici Haaga, skrivaju u jugoistočnoj Srbiji, a drugi, nakon propasti svojih političkih opcija, »uživaju« u anonimnosti. Kninski zubar Milan Babić nadomak Zemunu uzgaja piliće, Goran Hadžić je privatni poduzetnik u Novom Sadu, Borisav Jović i Veljko Kadijević objavljuju memoare, a Radovan Stojčić Badža i Željko Ražnatović Arkan više nisu živi.

»Plan za etničko čišćenje dijela Hrvatske«, stoji u optužnici protiv Miloševića, »stvoren je 1. kolovoza 1991., kad je optuženi bio predsjednik Srbije. U realizaciji ovog plana sudjelovali su i Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Milan Babić, Milan Martić, Goran Hadžić, Vojislav Šešelj, Momir Bulatović, Jovica Stanišić, Tomislav Simović, Aleksandar Vasiljević, Radovan Stojčić, Željko Ražnatović, Frenki Simatović i drugi«.

Većina osumnjičenih danas živi u Beogradu, odnosno njegovoj bližoj okolici. Svi su umirovljeni. Za razliku od Tomislava Simovića, srbijanskog ministra obrane 90/91, koji je izvan scene još od početka devedesetih (kad je ukinuto mjesto republičkog ministra obrane), imena Vasiljevića, Stanišića i Simatovića povlače se gotovo cijelo desetljeće. Najmanje se zna o Frenkiju Simatoviću, iako je bio najodgovorniji čovjek za specijalne operacije srbijanskog MUP-a u Hrvatskoj.

Nekadašnji šef UNS-a i osnivač hrvatskih tajnih službi Josip Manolić potvrdit će kako je Simatović otprije bio poznat hrvatskim tajnim službama. »Locirali smo ga kao bliskog Miloševićevog suradnika«, rekao je Manolić, dodajući da je tada »mnogo više informacija postojalo o Simatovićevom šefu Jovici Stanišiću«. Tko je zapravo nekadašnji drugi čovjek srbijanske policije, tajnoviti Frenki Simatović?

Donedavno, mediji nisu imali ni jednu njegovu fotografiju. Novinari koji su ga susretali početkom ljeta 1992. u Semberiji, Podrinju i bosanskoj Posavini tvrde da je pištoljem odvraćao fotografe. Simatović (48), pravog imena Franko, Hrvat je po nacionalnosti. Otac Pero, Dubrovčanin, bio je partizan, poslije rata visoki oficir JNA, jedan od osnivača vaterpolskog kluba Partizan.

Simatović danas živi u otmjenoj beogradskoj četvrti Senjak. Početkom godine umirovljen je na mjestu pomoćnika Rade Markovića, načelnika Resora državne sigurnosti (RDS). Tome su prethodili napisi beogradskih medija koji su »Simatovićevo preživljavanje u vrhu MUP-a objašnjavali Đinđićevom blagonaklonošću« ili vraćanjem usluge, jer Simatović je u lanjskom srbijanskom prevratu Đinđiću zajamčio neutralnost svoje Jedinice za specijalne operacije (JSO).

Simatovićev put do drugog čovjeka srbijanskog MUP-a počeo je prije 25 godina kad je taj diplomirani politolog i kriminalist u Službi državne sigurnosti (SDS) bio zadužen za praćenje američkih poslovnih ljudi. Otada tečno govori engleski. Raspadom SFRJ i dolaskom Jovice Stanišića na čelo službe sigurnosti počinje Simatovićev nagli uspon. Postaje Stanišićevim zamjenikom, sredinom devedesetih u novoimenovanom Resoru državne sigurnosti MUP-a postaje načelnik obavještajnog odjela, pa zapovjednik specijalne paravojne jedinice. Tajne operacije pripreme prljavog rata protiv Hrvatske dovele su ga u Knin prije balvana.

Sredinom devedesetih o Simatoviću je u britanskom Guardianu progovorio jedan od njegovih suradnika, paravojni zapovjednik Branislav Vakić. On je opisao kako je »mala skupina policajaca pod izravnom predsjednikovom (Miloševićevom, op.) paskom upravljala tajnim, prljavim ratom, naoružavajući tisuće osuđenika i šaljući ih u Hrvatsku i Bosnu«.

Simatović je pripremao teren za sve ratove na području bivše Jugoslavije. »Beli orlovi« Vojislava Šešelja i Arkanova srpska dobrovoljačka garda operirala je 1991. sa Simatovićevim »crvenim beretkama« u istočnoj i zapadnoj Slavoniji sve do Knina i Bihaća, te u istočnoj Bosni 1992., u Zvorniku i Skelanima. Srpski četnički pokret i Arkanovi Tigrovi provodili su etnička čišćenja i pljačke na prostoru bivše Jugoslavije. Konce je povlačila grupa iz odjela za državnu sigurnost MUP-a Srbije lojalna Miloševiću.

U MUP-u Srbije bili su poznati kao »vojna linija«, a ključne osobe odgovorne za naoružavanje i obuku paravojnih jedinica za prljave poslove u Hrvatskoj i BiH bili su pokojni general policije Radovan Stojčić-Badža, Mađar Mihalj Kertes i Hrvat Simatović. Svi su radili za Stanišića koji je, kao i tada glavne poluge Miloševićeva režima, Kertes, Radovan Panjkov te Milorad Vučelić, porijeklom iz Bačke Palanke.

Krajem 1990. Simatović postaje ključni čovjek u organizaciji srpskih paravojnih formacija u Hrvatskoj. Navodno je, početkom pobune Srba u Kninu ljeta 1990., stigao u taj grad s dokumentima na ime Dragana Simendića, novinara režimske Politike ekspres. Glavni posao bio mu je nadzor Dragana Vasiljevića, kapetana Dragana, kojega je doveo u Knin kako bi maskirao upletenost srbijanskog MUP-a u »balvan-revoluciju«. Druga priča kaže kako se Simatović u Kninu predstavljao kao Irac, tjelobranitelj kapetana Dragana, a pred novinarima su razgovarali na engleskom.

Uz Simatovićevu pomoć, iz centra kapetana Dragana za obuku u Golubiću kod Knina izlazi prva generacija paravojne grupe koja će kasnije dobiti naziv »crvene beretke«, a potom i »jedinica za specijalne operacije (JSO) Resora državne sigurnosti«. Manji dio pripadnika te postrojbe profesionalni su policajci, a većina osuđivani kriminalci pušteni zbog »patriotskog« angažmana. O brutalnosti i zlodjelima »frenkijevaca« pisali su gotovo svi svjetski mediji. I sustavni zločini srbijanskih snaga na Kosovu 1998. pripisuju se Simatovićevim »crvenim beretkama« pa i haaški istražitelji dulje rade na tome. Uz njih se veže i masakar 200 hrvatskih i bošnjačkih muškaraca u naselju Zelik kod Mostara, počinjen 1992., prije povlačenja srpskih snaga s lijeve obale Neretve. O tome postoje i iskazi preživjelih svjedoka.

Martić: »Ubit ću se!«, Simatović: »Ubij se!«

Navodno je upravo Simatović držao »ključeve« srpskih raketnih sustava »orkan« i »luna« razmještenih oko Petrinje. Novinska dokumentacija bilježi priču prema kojoj je Milošević, nakon Martićeva luđačkog raketiranja središta Zagreba 2. svibnja 1995. godine, Simatovića hitno poslao u Knin da zaustavi Martića u daljnjem raketiranju Zagreba.

Navodno je stigao u Knin 3. svibnja, kad je Martić već započeo novi udar po Zagrebu. Usred paljbe Simatović je navodno zapovjedio prekid i skidanje upaljača s raketnih projektila, a potom Martića okovao lisicama.

»Kad je vezani i poniženi Martić zavapio kako mu poslije takve sramote naočigled vojnih zapovjednika nema druge nego ubiti se, Frenki je hladno stavio pištolj pred njega i odbrusio mu - ubij se! Kao što se zna, Martić je ostao samo na šupljoj prijetnji«, kaže jedna priča.

Milan Jelovac