Slobodna Dalmacija: 22. 10. 2001.

GRUBA I PONIŽAVAJUĆA MANIPULACIJA S POLITIČKIM ZATVORENICIMA

Ne želim biti politički zatvorenik HDZ-a

Iako je Hrvatsko društvo političkih zatvorenika (HDPZ) utemeljeno vrlo rano, 17. 2. 1990., dolaskom nove vlasti, stvarna aktivnost bila je na različite načine "odgađana"; sve do jeseni 1992., kad su po vješto pripremljenom scenariju bivši politički zatvorenici, članovi i simpatizeri Hrvatske demokratske zajednice, isključivo u velikim gradovima osnivali podružnice HDPZ-a...

Piše: Mirko RAJČIĆ, Split

Gotovo sva javna glasila objavila su informaciju da je nedavno u Zagrebu održan VI. sabor Hrvatskog društva političkih zatvorenika.

S obzirom na činjenicu da u pripremi i održavanju toga sabora velika većina od oko sedam tisuća članova nije ni neposredno ni posredno sudjelovala, ili ih vođe, kao u slučaju Splita, o održavanju sabora nisu ni izvijestili, nije teško zaključiti kako je i ove, kao i svih prethodnih desetak godina, na djelu bila gruba manipulacija.

Iako je Hrvatsko društvo političkih zatvorenika (HDPZ) utemeljeno vrlo rano, 17. 2. 1990., dolaskom nove vlasti, stvarna aktivnost bila je na različite načine "odgađana"; sve do jeseni 1992., kad su po vješto pripremljenom scenariju bivši politički zatvorenici, članovi i simpatizeri Hrvatske demokratske zajednice, isključivo u velikim gradovima osnivali podružnice HDPZ-a.

Kako je taj nečasni posao, daleko od oka i uha nekoliko stotina bivših političkih zatvorenika, obavljen u Splitu, svjedoči članak potpisanog pisca ovoga teksta pod karakterističnim naslovom "Tiha reboljševizacija" u tada još neuzurpiranoj "Slobodnoj Dalmaciji":

"Montirani politički skup održan je u subotu 12. prosinca ove godine u bivšem domu JNA. Gotovo tri godine nakon osnivanja Hrvatskog društva političkih zatvorenika (17. II. 1990.) i njegova polaganog umiranja u poluilegali; kao u zla stara vremena, na rubu ruba hrvatskog društva kao i velika većina njegovih članova; kao da je Hrvatsku 1990. nakon 72 godine vladavine imperijalne Srbije porobila nova okupatorska sila; sada je konačno i u Splitu osnovana Podružnica HDPZ-a... Nema ničega lošeg u samoj činjenici što su brojni bivši hrvatski politički zatvorenici, ljudi koji su ostavili svoje zdravlje i najljepše godine svoje mladosti na križnom putu i u kazamatima bivše Jugoslavije i koji su pri kraju svoga životnog puta, u Splitu osnovali Podružnicu Hrvatskog društva političkih zatvorenika.

Naprotiv, to je lijep čin. Međutim, kad se podružnica osniva ’partizanski’, tajno i u jeftine politikantske HDZ-svrhe, tj. u svrhu opće hadezeizacije hrvatskoga društva, onda je to nešto posve drugo."

(Mirko Rajčić: "Slobodna Dalmacija", 20. prosinca 1992., stranica 34.)

Danas, devet godina poslije, isti ljudi, vođe Podružnice HDPZ-a u Splitu zadržali su svoj nedemokratski stil vladanja i djelovanja. Nisu se osjećali dužnima obavijestiti članstvo o VI. saboru HDPZ-a ni o mogućnostima njihova izravnog ili posrednog sudjelovanja u tom događaju.

Stoga se ne treba čuditi što je za novog predsjednika HDPZ-a izabran bivši pokajnik, čovjek koji je u ulozi političkog emigranta zatražio jugoslavenski pasoš i vratio se u državu u čijim je tamnicama u to doba čamilo nekoliko stotina hrvatskih političkih zatvorenika.

U svemu tome sudjeluju ljudi što iz godine u godinu na Marjanu priređuju 10-travanjske "pobožnosti" podizanja hrvatske zastave; s očitom porukom kako su upravo oni uzorni čuvari hrvatstva.

Njihova se nevolja, međutim, sastoji u tome što je hrvatskoj javnosti poznato da upravo "ti i takvi" ljudi, u vrijeme kad su useljavali u raskošne "socijalističke stanove", nisu morali samo zatajiti NDHAZIJU i Pavelića, već su se, više od svih ostalih smrtnika, morali "ispovijedati" kao najiskreniji privrženici "samoupravnog socijalizma" i "jugoslavenskog patriotizma".

Zbog njihova sebičnog prilagođavanja balkanskim režimima i zbog sličnog prilagođavanja vođa podružnica HDPZ-a u ostalim hrvatskim gradovima, stvarni položaj bivših političkih zatvorenika, ako se, kao i njihovi vođe, nisu prodali kojoj od stranačkih vlastodržačkih grupa, ostao je gotovo jednako ponižavajući kao u doba režima što ih je progonio.

Možda se u toj kupoprodaji ljudskih duša, kako bi se stekla glasačka naklonost izmanipuliranog naroda, skriva jedan od odgovora na pitanje: zašto je upravo Hrvatska jedna od najneuspješnijih i istodobno politički najtragičnijih postkomunističkih zemalja, iako je u doba komunizma, među svim europskim zemljama, imala daleko najviše političkih zatvorenika "po glavi stanovnika"?