Ako je polazna točka mitingaškog pokreta u Hrvatskoj bila podrška gospićkoj skupini na splitskoj rivi, onda su organizatori te putujuće predstave u subotu imali razloga za nezadovoljstvo, koliko god to pokušavali prikriti. Dok je parolu "Svi smo mi Mirko Norac" izvikivalo gotovo 150.000 ljudi, zagrebački je skup, iako pomno pripreman, popratilo osam puta manje prosvjednika. Još je poraznije to što je veći dio sudionika doputovao iz Dalmacije, Like i Hercegovine, što samo po sebi govori da Čondićev i Liovićev politički radikalizam podupire sve manji broj hrvatskih građana. To, dakako, ne mora značiti da mitingaški "dezerteri" sada podupiru politiku neodlučne vladajuće petorke, već da su umorni od svih stresova, bezobraštine i ludosti s kojima su svakodnevno suočeni.

Posebna je u tome priča retorika mitingaških lidera, ali i iritantna ustaška ikonografija pojedinih grupica sudionika. Opet se pokazalo da ekstremni desničari Hrvatsku vide kao izolirani otok u kome će carevati oni koji svoju domovinu doživljavaju kao privatno vlasništvu i u kojoj ne može biti mjesta za ideološki, nacionalno i vjerski "nepodobne". Ostvarenje barem dijela ultimativnih zahtjeva Vladi značilo bi da Hrvatska u vrlo kratkome roku ulazi u diplomatsku "magareću klupu", a i da se samovoljno isključuje iz međunarodnih političkih i financijskih institucija.

Slične zahtjeve prijašnjih godina nije mogla prihvatiti ni jednostranačka HDZ-ova Vlada, zbog čega je sama donijela i osporavni zakon o suradnji s Haagom, a ne bi mogla ni neka buduća, koja bi se formirala u istim ili sličnim stranačkim okvirima. Zasigurno je toga svjestan i Ivo Sanader, koji ovih dana pun optimizma osniva HDZ-ovu "vladu u sjeni", ali koji je samom svojom pojavom na zagrebačkom skupu, makar i kao "običan" promatrač, ostavio dojam da podupire i neostvarive zahtjeve mitingaša. Bude li doista prijevremenih izbora, bit će zanimljivo gledati kome će organizatori nekih novih prosvjeda frenetično uzvikivati: "Odzvonilo vam je"!