Vjesnik: 24. 10. 2001.
Pišući knjige, sami sebe optužuju
Borisav Jović, nekadašnji Mesićev zamjenik na mjestu predsjednika Predsjedništva SFRJ, već je prvom knjigom, »Posljednji dani SFRJ«, zaintrigirao haaške istražitelje, a sad je objavio novu, »Knjiga o Miloševiću«, pokušavajući sa sebe skinuti odgovornost za rat / I nekadašnji savezni ministar obrane SFRJ Veljko Kadijević ima razloga za zabrinutost, također zbog svoje knjige »Moje viđenje raspada - vojska bez države«, objavljene još 1993.
ZAGREB, 23. listopada - Borisav Jović, nekadašnji Mesićev zamjenik na mjestu predsjednika Predsjedništva SFRJ, objavio je novu knjigu. Najnoviji uradak tog tvrdog srbijanskog nacionalista zove se »Knjiga o Miloševiću« i, kako Vjesnik doznaje, dobro se prodaje na jugoslavenskom tržištu.
O tome koliko je Jović »uvalio« Miloševića pokušavajući sa sebe skinuti svaku odgovornost svjedoče jadanja Mirjane Marković. »Jović i sada, kao i u prošloj knjizi, piše neistine«, žali se ovih dana u Večernjim novostima Miloševićeva supruga. »Sve je to zbog animoziteta prema JUL-u i meni, jer Jović ne može podnijeti obrazovane i emancipirane žene«. No istina je, vjerojatno, malo drukčija.
Jović je već s prvim izletom u publicistiku, knjigom »Posljednji dani SFRJ«, dovoljno zaintrigirao haaške istražitelje. Eksplicitne tvrdnje da je nekadašnja JNA u Hrvatskoj trebala zaokružiti srpske etničke prostore i unijeti ih, poput miraza, u novu Jugoslaviju, ponovio je potom i u BBC-ovom dokumentarcu »Smrt Jugoslavije«. Jović je dobar dio onoga što je znao ispričao i prije nego što se našao s haaškim istražiteljima.
Za razliku od Jovića, njegov se nekadašnji kolega iz Predsjedništva SFRJ dr. Branko Kostić uglavnom ne pojavljuje u javnosti. Tek na novinarsko inzistiranje ovih je dana komentirao vijesti o haaškoj istrazi. Uz frazu o »čistoj savjesti«, Kostić tvrdi da su »Predsjedništvo SFRJ, odnosno Vrhovna komanda, u želji da se izbjegnu rat i sukobi, a pod stalnim pritiskom međunarodne zajednice, zaključili brojna primirja i preuzeli mnoge obaveze. Nismo iskoristili vojni potencijal za zaštitu jugoslavenskog teritorija«, tvrdi Kostić i dodaje da bi ga za to zapravo »prije mogao tužiti jugoslavenski, nego Haaški tribunal«. Ako već dođe do suđenja, Kostić bi »radije pred suce u Srbiji ili Crnoj Gori nego u Haagu«. Bivši predsjednik samoproglašene »SAO krajine« Milan Babić nakon »Oluje« živi u predgrađu Zemuna. Proširenje optužnice protiv Miloševića i objavljivanje da je pod istragom Tribunala dočekalo ga je na farmi pilića koja mu je, kako je dosad izjavljivao, jedini izvor prihoda. U kratkoj izjavi što ju je prenio Radio Slobodna Europa Babić nije krio iznenađenje. Uz floskulu kako »samoobrana nije zločin« dodao je da se osjeća moralno povrijeđeno zbog načina na koji je njegov »javni rad u srpskoj zajednici« samoproglašene »krajine« označen u proširenoj optužnici Haaškog suda protiv Miloševića. I nekadašnji savezni ministar obrane SFRJ Veljko Kadijević ima razloga za zabrinutost. Prije svega zbog vlastite knjige »Moje viđenje raspada - vojska bez države«, koju je još 1993. objavila beogradska Politika. Knjiga kojom Kadijević praktično priznaje da je, okupacijom dobrog djela hrvatskog teritorija, radio na projektu »velike Srbije«, mogla bi biti krunski dokaza u rukama haaških istražitelja.
Kadijević je u knjizi do detalja opisao zadatke i ciljeve mostarske i crnogorske grupacije JNA - »Osvajanje juga Hrvatske i doline Neretve kao pripremne osnove za dalja djelovanja prema Splitu«. Time je praktično priznao da »oslobađanje Dubrovnika« nije poduzeto zato što su »ustaše« krenule na Crnu Goru, kako su to svojedobno objašnjavali i Bulatović i Strugar. Cilj »oslobodilačkog pohoda« nisu bili »humanost i deblokada vojarni JNA«, kako je tvrdio Kostić, ili»nepravedne granice«, kako je svojedobno tvrdio Milo Đukanović... Cilj je bio izlazak prema Splitu.
Od Miloševićeva odlaska u Haag, Momir Bulatović je izvan sebe.
Već nekoliko godina prije toga, svojski se trudio zametnuti tragove. Čovjek koji je skupa s Brankom Kostićem postrojavao jugovojnike kod Dubrovnika i koji je pozivao u pohod »zbog fašizma«, odgovornost je pokušavao prebaciti na generala Kadijevića. U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji 1996. kazao je da je crnogorski napad na Dubrovnik rezultat Kadijevićeve »ratne zamke«, a slične je stavove ponovio i u danas ugaslo
m beogradskom magazinu Profil 1998.Podgorički Monitor ima kopiju Bulatovićeve pisane naredbe o upućivanju jedinica crnogorske Teritorijalne obrane i specijalne policije na dubrovačko ratište. Sa zadaćom »izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske«, pisalo je u Bulatovićevoj zapovjedi. Riječ je o dokumentu koji ga izravno optužuje. I ne samo njega.
Milan Jelovac