Objašnjavajući razloge riječke inicijative da se Dražen Budiša vrati na čelo HSLS-a, saborski zastupnik ove stranke Željko Glavan jučer je u razgovoru za naš list izrekao dvije teze koje, premda su dobrim dijelom u kontrapunktu, zaslužuju pažnju. Prije svega zato što u sebi sadrže tajnu zagonetke ove nekad prve oporbene stranke koju godinama potresaju unutrašnje detonacije. Prva je Glavanova teza da HSLS nije polariziran na Ijevicu i desnicu odnosno sjever i jug, već na interesne frakcije koje može obuzdati jedino Budiša. Druga je da je za istinski preporod socijalnih liberala potreban Budiša s jasnim programom, a ne isključivo kao osoba sa svojom karizmom.

- Oko druge teze gotovo da ne bi trebalo biti spora. Jadne su one stranke koje u izlogu na političkom tržištu nude jedino svog vođu, s njegovim stvarnim ili pretpostavljenim vrlinama i karakteristikama. Doduše na kratki rok, povijest nas uči, možda i jest moguće nešto postići na taj način, ali stranka utemeljena na autoritetu vođe kad tad počne pucati, što zbog vanjskih, što zbog unutrašnjih pritisaka ili nesrazmjera između obećanog i ostvarivog, što je zorno predočio i HDZ na prošlogodišnjim siječanjskim izborima. Indikativno je iskustvo i samog HSLS-a, pokazujući ga kao stranku koja ne trpi klasičnog vođu, kojem ni Budiša ni Gotovac kao predsjednici nisu bili dostatni da svojedobno realizirala svoje potencijale premda su očekivanja biračkog tijela bila ogromna. Prema tome, sve osim prepoznatljivog stranačkog programa koji bi artikulirao sam njegov predsjednik zaludan je posao koji ne može dati ploda.

Prva pak teza koja zaziva Budišu kao onoga tko je u stanju stabilizirati stranku već je upitnija. Glavan sugerira kako će unutarstranački izbori iznjedriti većinu koja će dati podršku Budiši kakvu nedavno nije dobio i zbog čega je politički reterirao, no teško da će to poništiti frakcijsko-interesnu raznolikost stranke. HSLS je trenutno prekompleksna stranka u kojoj djeluju političari i lijevog i desnog centra, ma što o tome mislio Glavan, s legitimitetom izbornih rezultata u svojim sredinama i tko god bio na njenom čelu o tome će morati voditi računa. A u situaciji kada su se lijevo i desno od centra utaborili SDP i HDZ, to za socijalne liberale znači izbor između trajnog kompromiserstva s naginjanjem na jednu ili drugu stranu zavisno od pragmatične potrebe, što će većina ipak teško prihvatiti, i definitivnog opredjeljenja za jednu soluciju, što također može rezultirati osipanjem stranke.

Zapravo, cijela ova priča koja je počela Budišinim odlaskom s mjesta predsjednika stranke, a čiji je finale najava njegova povratka, nije drugo do pokušaj stvaranja novog manevarskog prostora u kojem bi HSLS trebao postati jezičac na hrvatskoj političkoj vagi. Nesporazumi sa SDP-om, klimanje vladajućeg broda, činjenica da nekolicina političara iz vrha HSLS-a koji pretendiraju na mjesto predsjednika stranke nemaju rejting adekvatan svojim ambicijama, te “Ijubavni pozivi” s desnog krila hrvatske politike (Nije slučajno traženje Budišina izjašnjavanja sa subotnjeg protestnog skupa na zagrebačkom Jelačićevom trgu.), forte su Budišina povratka nakon kojeg želi postati faktor koji će odlučivati ne samo o sudbini aktualne vlasti, nego i o rasporedu političkih snaga nakon novih parlamentarnih izbora.

No, pritom bi i Budiša i brojni socijalni liberali koji ga podupiru trebali biti svjesni nekoliko stvari. Prvo, da koliko god bili manje atraktivni od Budiše da bi postali predsjednici stranke, nadolazeći “mladi lavovi” HSLS-a (primjerice, Ivan Čehok i Đurda Adlešić) imaju dovoljan legitimitet da ne dozvole Budišino soliranje, pa ni ono potkrepljeno zahtjevima većine. Drugo, definitivno su prošla vremena kada je HSLS bio moćan faktor na političkoj sceni. On i dalje može ostati ključni faktor, ali na daleko nižoj razini vlastite snage utemeljene u biračkom opredjeljenju. I treće, vidi li Budiša s većinom svojih odanih rnu suradnika sebe kao mogućeg umjerenog vođu desnog centra (u mogućem zajedništvu s manje radikalnim HDZ-om nakon sljedećih unutarstranačkih izbora u toj stranci te DC-om koji tako čeznutljivo želi “povratak” na vlast), nitko mu ne može jamčiti eventualni gubitak još jedne iluzije prilikom suradnje s već iskušanim tehnolozima vlasti koji su trenutno u oporbi. Doista, nitko u ovom trenutku ne može znati hoće li treći stranački predsjednički mandat, ukoliko do njega uopće dođe, Budiši i HSLS-u donijeti sreću ili nesreću.