Nevjerica i razočaranje koje je shrvalo ozbiljna i zabrinuta lica hrvatskih kvazidomoljuba nakon objavljivanja vijesti da su trojica Hrvata izišla na slobodu iz haaškoga kazamata, mora da su bili puno veći od njihove tuge zbog propasti nedavnog zagrebačkog mitinga. Dogodio se presedan! Kupreškići na slobodi — pa to je za Ripleyjevu rubriku "Vjerovali ili ne"! Sud koji je izmišljen i utemeljen s isključivim ciljem progona nevinih Hrvata odjednom, hladnim slovom paragrafa, rutinski pušta doma svoju dugo žuđenu lovinu! Tu mora da je riječ o fatalnoj pogrešci, odnosno — kaptolskim jezikom kazano — neoprostivu grijehu haaških struktura.

Oslobađanje Kupreškića u žalbenom procesu, nakon što su prije godinu i pol dana u prvostupanjskom postupku nepravomoćno osuđeni zbog navodnoga sudjelovanja u pokolju nad više od stotinu ahmićkih Muslimana, dokazuje, međutim, kako je Haaški tribunal ipak sud, ma koliko Ivić Pašalić i Miroslav Tuđman sada šutjeli o tome. Spomenuti kvazidomoljubni dvojac, s još mnogim laticama državotvornog cvijeća, nešto je naročito samozatajan i u pogledu dokaza temeljem kojih su u Haagu oslobođeni viteški Hrvati: oni isti koje su Pašalić i Tuđman junior prije četiri godine personalno otpravili u haašku buksu iz splitske zračne luke.

Obrana "viteške skupine", naime, u žalbenom je procesu pred Tribunalom uvela brojne nove dokaze u korist Kupreškića i ostalih iz arhiva bivšega predsjednika, a koje su im aktualne vlasti učinile dostupnima tek nakon siječanjskih izbora. Koliko god je za još uvijek oficijelnu političku povijest tragična spoznaja da aktualna protuhrvatska vlast u Haagu pomaže oslobađanju Hrvata koje su tamo izručile notorni i sebi neupitni Hrvatine, toliko je porazna i spoznaja da oni isti koji su jučer u Saboru prvi digli ručice za Zakon o suradnji s Tribunalom (zastupnici HDZ-a, DC-a, Dražen Budiša) jeftinim politikantskim manevrima danas traže ocjenu njegove ustavnosti zbog tobože neutemeljene optužnice protiv Ante Gotovine.

Nije teško pretpostaviti kako će se i nakon ove haaške presude u korist Hrvata — ili upravo zbog nje — nastaviti desničarska himba s kvazipatriotskim prenemaganjem u stilu "Ne vjeruj Haagu ni kad darove nosi". Riječ je, međutim, o očajničkim hroptajima vlastite nečiste savjesti. Međunarodni tribunal za ratne zločine apsolutno je nesavršeno, no istodobno i nedvojbeno najbolje hrvatsko sudište pred kojim se — eto — usprkos žalu HDZ-ovih zaplotnjaka i inih "domoljuba", i te kako efikasno može dokazati vlastita nevinost.