Politički sustav u kojem se ostvaruje samo »jedna politička ambicija« naoko može djelovati kao efikasan, jer sukoba institucija u njemu ne može biti, a ako i dođe do spora među nekim akterima u pojedinim institucijama, taj se spor, kao personalan ili »frakcijski«, lako rješava intervencijom institucije koja se brine o »idejnom jedinstvu«.

Nezamislivo je, naime, da bi prije dvije godine takav sukob uopće dopro do javnosti, a mehanizmom kontrole sustava, što su ga predstavljali predsjednička vlast (mehanizmi VONS-a, Vrhovnoga državnog vijeća i SONS-a, čije ukidanje Miroslav Tuđman danas zamjera koalicijskoj vlasti), s jedne strane, te stranačko discipliniranje vlastitih »kadrova«, s druge, sporovi bi se lako razriješili.

Naime, već neko vrijeme, naročito od reorganizacije u MUP-u i dolaska Ranka Ostojića na položaj glavnoga ravnatelja, policija ostavlja dojam znatno efikasnije institucije, zainteresirane za »obavljanje svoga posla«. Dodamo li tome i naznake njene zainteresiranosti za javnost svoga rada te transparentnost nadzora nad njenim djelovanjem, pa i volju za ostvarivanjem modela »community policinga«, vidljivo je da se hrvatska policija, korak po korak, pretvara u instituciju demokratskoga društva.

Neki su nakon imenovanja Radovana Ortynskog glavnim državnim odvjetnikom bili uvjereni kako će ta institucija pod njegovim vodstvom preuzeti »herojsku ulogu« razbijanja lanaca kriminala i korupcije, vezanoga uz prethodni poredak.

Malo je tko slušao upozorenja ljudi poput Čička i Krunislava Olujića, koji su upozoravali na aporije u biografiji novoga glavnoga državnog odvjetnika, a još je nezapaženije prošlo mudro upozorenje profesora Davora Krapca, stručnjaka za kazneno pravo i vanjskog člana saborskoga odbora za pravosuđe, koji je one što su birali Ortynskoga uputio da pogledaju statistiku uspješnosti optužnica što ih je on prihvatio dok je bio istražni sudac.

I on i njemu podređena sada bivša zagrebačka tužiteljica javnim su zvijezdama postali u krajnje upitnom slučaju zagrebačke »mafijaške organizacije«, jednoj od predizbornih režija prethodnoga poretka, kojom se, s jedne strane, nastojalo pokazati da režim nije korumpiran i kako razbija mafijašku organizaciju te, s druge, neodmjerenom primjenom represije (istodobno s racijama što su provođene u svim zagrebačkim urbanim okupljalištima, od »Gavelle« do »Tvornice«) upozoriti birače kako bi ta ista represivna sila mogla biti primijenjena i protiv njih.

Izbor Ortynskoga suprotnost je imenovanju Ivice Crnića za predsjednika Vrhovnoga suda. Dok je Crnić, čovjek koji je uvijek bio »oslobođen ideologije« (osim »ideologije vladavine prava«), bio među sucima Vrhovnoga suda istjeranima iz pravosuđa u vrijeme prethodnoga poretka, Ortynski je tada funkcionirao kao sudac istražitelj i iskazivao lojalnost tipu uspostavljene vlasti.

Dražen Budiša bio je posve u pravu kada je ljetos njegov izbor ocijenio kao najlošije personalno rješenje nakon 3. siječnja 2000. Ipak, i u onome što Ortynski govori u javnosti ima istine. Prije svega, istinita je tvrdnja da policija u krivičnim istragama mora funkcionirati kao servis tužilaštva.

Općinski državni tužitelj u tom sustavu »nosi dva šešira«: osim što je akter pravosudnog sustava, on je ujedno i šef policije na svom području, a njegovi pomoćnici tijekom krivične istrage nadziru rad policijskih istražitelja. U tom sustavu, nadalje, tužitelj i njegovi pomoćnici nisu »dužnosnici« sudbene vlasti, kao što je to bilo u hrvatskom modelu kad ih je biralo Državno sudbeno vijeće nego je rad u tužilaštvu profesionalna karijera, u kojoj se napreduje kao i u svakoj drugoj državnoj službi.

Dansko je iskustvo, doduše, jedinstveno, ali je u svim demokracijama provedeno načelo da policija mora biti pod strogim nadzorom, koji nije samo politički (što ga Vlada ostvaruje putem ministra), ni civilno-društveni (što ga Sabor i javnost ostvaruju posredovanjem javnog pravobranitelja, a u nekim političkim sustavima postoji i poseban ombudsman za policiju), nego da treba biti uspostavljen i nadzor zakonitosti njena djelovanja (a to najbolje može obavljati tužilaštvo).

I Hrvatskoj, kao stabilnoj demokraciji, potreban je nadzor nad policijom, ali ne takav u kojemu bi takvo tužilaštvo, koje se više brine o svome javnom imageu, a u potaji još štiti interese onih koji su pretežno kadrovirali takav sustav, blokiralo policiju, koja pak pokazuje naznake spremnosti za diskontinuitet prema bivšem poretku.

Valja se prisjetiti kako je nekoć kao zagrebački okružni tužitelj funkcionirao Slobodan Budak, poslije jedna od najistaknutijih osoba na »ljudsko-pravaškoj« sceni. Hrvatskom je tužilaštvu danas nužno potreban profesionalac poput njega, koji bi mogao ovladati sustavom i nametnuti mu kriterije ekspertnoga znanja, onako kako to u sudstvu postupno čini Crnić, a koji ne bi ulazio u sukob s policijom nego bi efikasno nadzirao njen rad.