Vladajuće strukture opet su angažirane oko prevažnog problema - svojih unutarnjih odnosa. Od ničega su napravile dramu, pa su ponovo sve druge teme stavljene u stranu. Mediji su prebukirani ultimativnim izjavama, u prvom redu šefova Sabora, o tome da im se ministar Radimir Čačić mora ispričati. Ako to ne učini, leti i on iz Vlade i, vjerojatno, njegova stranka iz koalicije.

Preteški grijeh, za kojega nema oprosta navodna je uvreda Sabora. Čačić je, naime, mlake reakcije sabornika na prostačke ispade Ante Kovačevića protumačio njihovim oportunizmom. Rekao je da veliki dio zastupnika predstavlja “prirodni ambijent za prostaštvo”. Doista strašna uvreda! Šefovi Sabora žustrije reagiraju na ministrovu izjavu nego na vulgame i primitivne eskapade “narodnih zastupnika”. Još malo pa će možda krenuti osnivati i stožer za obranu digniteta sabornika. Potpredsjednik parlamenta, Zdravko Tomac, kaže da je inzistiranje na isprici motivirano željom da se “zaštiti dignitet Sabora”.

Kao i onaj Čondićev, i ovaj bi stožer zapravo vodio bitku protiv ogledala. Daleko od toga da je Čačić vitez bez mane i falinke. Ali on ne bježi od toga da stvari naziva pravim imenom i rado poseže za jakim riječima. S prostacima smatra da ne treba ulaziti u intelektualnu polemiku. Na šovenske ispade dogradonačelnice Petrinje nedavno je odgovorio uličarskim “šic, marš”. Također je, nema sumnje, nezgodno da ministar ocjenjuje ponašanje Sabora koji ga je postavio i kojemu je odgovoran.

Ali zanimljivo, šefovima parlamenta veći problem predstavljaju Čačićeve izjave nego nereagiranje, odnosno sporo i mlitavo reagiranje Sabora na prostakluk. Na isti su se način nedavno našli uvrijeđeni izjavom MUP-ove glasnogovornice da je u Saboru i zrak alkoholiziran. Ministar Lučin morao je na Markov trg uputiti ispriku, ali ostaje činjenica da neki sabornici očito podnapiti sudjeluju u radu parlamenta. Da neki u takvom stanju ne uspiju izkontrolirati stvari, odavno je općepoznata stvar. Predsjedništvo Sabora ljuti se na šale o alkoholiziranom zraku, o upišanim “časnim zastupnicima” pravi se da pojma nema.

Hrvatski Sabor često se ponaša kao da ga istina ne obvezuje. Notorno je njegovo prekrajanje činjenica prilikom donošenja deklaracije o neagresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Na isti se način ponaša i kad se suoči s vlastitom slikom u ogledalu. Močvara ne voli da je se naziva močvarom, jer možda zamišlja da je bistro jezero. Sabornici zaista smatraju da su cvijet i uzor hrvatskog naroda i inzistiraju na takvoj etikeciji. Zatvaraju oči pred činjenicom da sami sebe valjaju po blatu, ali se Ijute kad netko vikne da je car gol.

Osim samoprecjenjivanja, u aktualnom saborničkom kričanju dade se prepoznati i Ijutnja što im se nameću standardi ponašanja zahtjevniji od komoditeta na koji su navikli. U ovom slučaju sugerira im se da odbiju biti okvir u kojem će se prostakluk osjećati prirodno. Zato ministra sustiže njihov gnjev, zahtjev da se sagne i pospe pepelom. Sabor zaslužuje ispriku samo pod uvjetom da se prije toga sabornici cijelom narodu ispričaju jer ga svojim trla-baba-lan-ponašanjem teško vrijeđaju i njegovo na izborima im ukazano povjerenje gadno zloupotrebljavaju.