Najjača oporbena stranka ozbiljno se priprema za preuzimanje vlasti. Vodstvo HDZ-a sve je uvjerenije da vladajuća petorka, rastrgana međunarodnim obvezama i suočena s kroničnim proračunskim manjkom, ne može izdržati dulje od proljeća iduće godine. Zato već javno dijeli ministarske položaje i objavljuje brojne korekcije u Mesićevoj i Račanovoj politici. Štoviše, sve se češće čuje teza kako se neće ponoviti pogreške iz 1990., čime se izravno prijeti kaznenim progonom nekih koalicijskih dužnosnika.

Koliko je Sanaderova stranka samouvjerena, kazuje podatak da se kalkulira i o mogućnosti da se vlast smijeni i bez izvanrednih izbora. Iako je to nekima znanstvena fantastika, teza i nije tako nerealna. Treba se samo prisjetiti da se 1994. takvo nešto zamalo i dogodilo. Tada su HDZ-ovi otpadnici Manolić i Mesić izazvali parlamentarnu krizu zaprijetivši da će s oporbenim strankama osigurati većinu u Saboru, što bi izazvalo pad Vlade. Samo snažnim Tuđmanovim pritiskom na potencijalne stranačke disidente zadržana je HDZ-ova prevlast, koja je godinu dana poslije učvršćena Bljeskom i Olujom.

U novome se parlamentarnom scenariju šuška o mogućnosti da HDZ sljedećih mjeseci pridobije dio razočaranih zastupnika vladajuće petorke i da mu se priključe sve oporbene stranke. Ni to ne bi bilo dovoljno bez desnog zaokreta u vodstvu HSLS-a, treće stranke po broju zastupničkih mjesta, pa bi Budiša postao moralnom vertikalom te, kako neki ironično govore, konzervativne revolucije.

Ta je kombinatorika ipak na tankome ledu. Neizvjestan je rasplet u HDZ-u jer se Pašalićeva struja, sa ili bez često spominjana Hebranga, ne miri sa Sanadarovim liderstvom. Nadalje, Budišin povratak neće značiti i pristajanje na novi smjer nemalog dijela HSLS-ovih zastupnika. Teško je vjerovati i da će ostale koalicijske stranke mirno promatrati kako im HDZ vrbuje sabornike.