Ovih se dana u izdanju Hrvatskog instituta za povijest i "Doma i svijeta" pojavila knjiga "Čista stranka prava 1895. 1903.". Njezin je autor dr. Stjepan Matković, 35-godišnji znanstveni asistent na spomenutom Institutu, gdje je i glavni urednik "Časopisa za suvremenu povijest", a na Hrvatskim studijima predaje nacionalnu političku misao 19. stoljeća.

Frankovština je bila pogrdni naziv za sljedbenike politike Josipa Franka, koji su skovali njegovi protivnici. Kod njegovih kritičara su, doduše, postojale i određene nedoumice. Jedni su frankovštinu vezivali uz "reakcionarni nacionalni radikalizam", a drugi pak za "oportunizam". Inače, članovi Čiste stranke prava sebe su nazivali starčevićancima. U hrvatskoj političkoj kulturi stvarane su mnoge omalovažavajuće predodžbe o toj stranci, što je bila posljedica grozničavih međusobnih borbi u saborskim klupama, dnevnome tisku i na ulici. Nakon 1918., premda je Frank već bio dugo vremena pokojnik, nastavio se s drugim protagonistima koristiti kliširani pojam frankovštine za radikalnije sudionike političkog života, naročito za nepomirljive protivnike jugoslavenske države i zagovornike hrvatskoga državnog prava.

Uspoređivanje Starčevićevih gledišta sa svjetonazorima njegovih baštinika uobičajena je metoda praćenja razvoja pravaštva. Kad je riječ o odnosu Ante Starčevića i Josipa Franka, onda možemo jasno zaključiti da je "otac domovine" prihvatio Franka u svojoj stranci i zajedno s njime pokrenuo Čistu stranku prava. Pomnija raščlamba ipak ukazuje na bitne razlike među tim pravaškim prvacima. Franka možemo svrstati u tip realpolitičara koji je na početku 20. stoljeća svoj politički put pragmatički tražio u pronalaženju saveznika među dijelom austrijskih političara i visokih vojnih krugova, dok je Starčević bio politički filozof koji je stvorio teorijsku podlogu stranke i pri tome nastojao afirmirati načelo da se politička sudbina Hrvata ne kroji izvan domovine.

Po meni su frankovština i ustaštvo dva različita povijesna pojma. Prvi nastaje u zajednici naroda koja je legitimno izabrala predstavnika habsburške dinastije za svoga vladara, dok je ustaški pokret odraz uvođenja diktature kralja Aleksandra u jugoslavenskoj monarhiji, koja je grubo kršila nacionalna i građanska prava. Frank je stvorio ozbiljnu i moderno ustrojenu političku stranku, koja je na izborima osvajala značajan broj glasova, ali nikad nije uspjela osvojiti vlast i provoditi političku moć, za razliku od Pavelića koji kao ustaški čelnik nije dobio izbornu verifikaciju, ali je imao priliku vladati. Ovdje je za uspoređivanje važnije shvaćanje povijesnog vremena i geopolitičkog prostora, nego dvojbeno traženje dodirnih ideoloških točaka. Nisam, dakle, pristalica kontroverzne teze o hrvatskom "posebnom putu" po kojoj pravaška pojava iz 19. stoljeća izravno utječe na stvaranje NDH.

Prije svega, moram istaknuti da je za Franka i njegovo okruženje najvažniji bio odnos prema mađarskoj državnoj ideji. To je bilo krucijalno pitanje za Hrvate u Austro-Ugarskoj i neostvareni je trijalistički koncept bio pokušaj rješavanja toga problema. Točno je, međutim, da je i protusrpska komponenta imala istaknuto mjesto u programima i Franka i Pavelića. Prvi je u uzbujaloj ekspanzionističkoj politici mnogih srpskih političara vidio jednu od najopasnijih prijetnji za hrvatsku naciju. Zato su i njegovi politički potezi išli u smjeru paraliziranja protuhrvatske uloge srpskih političara u samoj Hrvatskoj. Jednom riječju, Franku je i uspjelo razviti u širokim hrvatskim slojevima svijest o opasnosti od velikosrpskih tendencija.

Kod ustaškog pokreta je protusrpstvo, pak, još radikalnije zastupljeno jer su političke i gospodarske okolnosti u Kraljevini Jugoslaviji postale mnogo zaoštrenije i u konačnici brutalnije, potvrđujući i one najcrnje Frankove slutnje.

Kad već spominjete frankovačku trijalističku koncepciju, ona je težila tome da isključivo rješenje hrvatskog pitanja bude u sklopu Habsburške Monarhije. Cilj je bio iskoristiti političke okolnosti u hrvatsku korist, osobito u trenutku kad je bio sve izvjesniji silazak Franje Josipa s trona i kad su se otvarale nade u dalekosežnije unutarnje reforme. Bila je to pomalo utopistička zamisao o učvršćenju veza s dinastijom putem promjene dotadašnjeg sustava, koju je definitivno presjekao Sarajevski atentat i Prvi svjetski rat.

I Starčevićevu je doktrinu nužno promatrati u kontekstu njegova vremena. Upravo se tada stvara većina modernih nacionalnih država i afirmiraju se načela o narodnom jedinstvu. Na koncu konca, takva kretanja nisu bila u neskladu ni s tadašnjim liberalističkim shvaćanjima. Stoga ni Starčevića ni njegovu originalnu koncepciju hrvatske nacije ne možemo smatrati "velikonacionalnim radikalizmom" koji bi bio kočnica modernom razvoju hrvatskoga društva. Uostalom, kod njega je bila vrlo zamjetna primjena načela legitimiteta i sumnja prema svakoj primjeni prevratničkih metoda i akcija. Nesporno je tek to da je Starčevićev glavni povijesni doprinos bilo to što je napokon učvrstio vjeru hrvatskog naroda u njegovu nacionalnu i političku emancipaciju.

Razlozi raskola su slojeviti i protežu se u rasponu od sukoba osobnih ambicija do idejnih nesuglasica. Dakako, važna je činjenica bila i neostvarivost pravaških ideala. Dio pravaša počeo se postupno približavati tezi o narodnom jedinstvu Hrvata i Srba. Njih je poticala želja uzajamne suradnje da bi se mogli lakše zajednički nositi s drugim "tuđinskim" protivnicima, ponajprije Nijemcima, Mađarima i Talijanima, te izbjeći buduće sukobe oko zahtjeva o priznanju suverene srpske nacije na hrvatskim teritorijima, sa svim popratnim posljedicama takvoga čina. Zbog nepovoljnog raspleta Prvog svjetskog rata ta se pravaška skupina priklonila opciji stvaranja jugoslavenske države, čemu su se frankovci otvoreno suprotstavljali.

Temeljna je spoznaja da je frankovačka stranka bila filosemitska. Jasno je da je sklonost prema židovstvu bila vezana uz samoga Franka kao pokrštenoga Židova. Uopće je tema o pokrštenim Židovima vrlo slabo obrađena u našoj historiografiji, tako da još ne možemo u cijelosti tumačiti njihove pozicije. Činjenica je, nadalje, da se i židovskim novcem financirala Čista stranka prava. S druge strane, među drugim pravaškim strankama i naročito među srpskim strankama u banskoj Hrvatskoj bio je dosta prisutan prezir i animozitet prema Židovima, a naročito prema "lukavom Židu" Franku.

Gruba je, stoga, predrasuda da je Frankova ideologija otvorila put prema ustaškom Jasenovcu. Franka se ne može nikako okriviti za događaje u logorima iz Drugoga svjetskog rata, ni za druga mjesta stradanja. Nakon Prvog svjetskog rata njegov se sin Ivica morao skloniti u Mađarsku zbog represije novih jugoslavenskih vlasti. Stupio je u vezu s Pavelićem, ali su se tijekom tridesetih godina razišli jer se mlađi Frank nije slagao s poglavnikovim načinom djelovanja.

Židovi su u Hrvatskoj 1873. stekli status potpuno ravnopravnih građana pa su i slobodno izražavali svoja politička gledišta. Isprva, njihova etnička i vjerska pripadnost nije za posljedicu imala formiranje neke stranke koja bi štitila neke posebne židovske interese. Opredjeljivali su se za različite stranke i često naglašavali svoju privrženost hrvatskoj domovini. No, antisemitski napadi potaknuli su među njima osjećaje ogorčenosti, tako da je početkom 20. stoljeća jedan dio Židova osnovao hrvatsku cionističku organizaciju.

Kad je riječ o pravaštvu, tu nalazimo Židove i prije Frankovog dolaska, primjerice Hinka Hinkovića, Salamona Moskovića i Egidija Kornitzera, a kasnije i Samuela Mandolfa, Vladimira Sachsa ili Vladimira Singera. Postojao je i Klub Židova starčevićanaca. Navedeni pokazatelji ukazuju na otvorenost Frankovih pravaša, koji su nastojali privući Židove u svoje redove na tragu demokratskih ideja građanskog liberalizma.

Današnje pravaške stranke prirodno se pokušavaju u svojem nastupu osloniti na tradicionalna ishodišta, kao što to čine i nasljednici HSS-a ili narodnjaka, a u manjoj mjeri i socijaldemokrati. Ključno je, ipak, pitanje prilagodba vremenu. Pravaši su u tome manje uspješni, jer su sada druge političke opcije aktualnije, a ideal stvaranja države je već ostvaren. Njihove utjehe radi, politički reljef i ozračje u kojemu živimo ostavlja još slobodnog prostora za razvoj pojedinih ideja iz bogate pravaške riznice. Tu naročito mislim na zagovaranje zanemarenih etičkih kriterija u političkom životu.