Novi list: 06. 11. 2001.

Amnestija za špicle

Jasmin KLARIĆ

Količina mraka je doista bila zastrašujuća. Mraka koji je stvorila HDZ-ova špijunska mreža, prisluškivajući vlastite građane, mraka čiji dio će prestidljivo i prekratko virnuti na svjetlo dana. Radi se, naravno, o 650 SZUP-ovih dossiera o prisluškivanju građana koji su od jučer dostupni onima koje se prisluškivalo.

Sadašnji ministar unutarnjih poslova Šime Lučin izjavio je da u tim dossierima nema podataka važnih za nacionalnu sigurnost, već da su rađeni po načelima političkog nasilja i unutarnjih neprijatelja. Na posebnom udaru bili su novinari - prisluškivano ih je čak 120, a Lučin kaže da su u pojedinim trenucima pod nadzorom bile i čitave redakcije pojedinih tjednika. Uz sve to, kako tvrdi sadašnji ministar, dio dokumentacije je i uništen ili odnesen prije dvije godine iz SZUP-a i sada se nalazi u privatnim arhivama.

Lučinova akcija na prvi pogled djeluje dobro i lijepo. Demokratska vlast želi raščistiti sumnjive račune koje im je ostavila bivša vladajuća garnitura, koja je demokraciju, kako se vidi, shvaćala prilično originalno. No, akcija je u najmanju ruku - nepotpuna.

Naime, uvid u dossiere će moći imati samo prisluškivani, nakon čega će papiri biti uništeni. Pa, zar ne bi i javnost trebala znati koga je bivši SZUP prisluškivao? Ne bi li bilo poštenije da se, uz suglasnost prisluškivanih, objavi makar popis njihovih imena? Ovako će se sve odviti u potajici, žrtva će vidjeti svoj dossier i nakon toga moći o tome pričati po birtijama. Sve ostalo pojest će mrak.

A što je s onima koji su prisluškivali? Kakva je sudbina onih koji su na najočitiji način godinama kršili osnovna ljudska prava? Drže li možda i danas nekakvu slušalicu na uhu? Na ta pitanja ministar Lučin još nije ponudio zadovoljavajuće odgovore.