Ministarstvo unutarnjih poslova u ponedjeljak je skinulo embargo s mračnih dosjea koje je tajna služba SZUP za vrijeme HDZ-ove vlasti sastavljala na osnovi uhođenja i prisluškivanja 120 hrvatskih novinara i još 530 drugih građana. Potpuno nedužne osobe koje su na HDZ-ovskim VONS-ovima i na partijskim sastancima Tuđmanove stranke bile prokazane kao državni neprijatelji, bit će iz MUP-a pozivane da se suoče sa svojim "biografijama" koje su pisali i potpisivali agenti Ivana Penića, Markice Rebića, Ivana Brzovića i Ivića Pašalića. Podaci o autorima tog opskurnog udbaškog štiva ostat će nedostupni uhođenim građanima, a kad oni pročitaju zabilješke o sebi samima, tada će sav taj materijal biti pred njima uništen i bačen na smetlište povijesti.

- Prisluškivali smo novinare jer smo sumnjali da su suradnici Udbe i KOS-a ili takvo što mirno je izjavio čovjek koji je svojom rukom, bez grižnje savjesti, potpisivao dobar dio naloga za uhođenje tih 650, ali i onih dodatnih koji su zaposlenici bivše vlasti prije izbornog sloma pokrali i sklonili na sigurna mjesta. Nešto je, naravno, potpisao i njegov uvaženi prethodnik Ivan Jarnjak, zvani "Ne-Bi-Se-Štel-Mešati".

S istom mirnoćom, pa čak i stanovitim prezirom, o dosjeima se u ponedjeljak izjasnio i Ivo Sanader, vrlo visoki dužnosnik bivše vladajuće stranke u doba kad je ona organizirala prisluškivanje novinara, sindikalnih vođa, šefova opozicije i uglednih javnih radnika. Sadašnji predsjednik HDZ-a i nasljednik Franje Tuđmana, fini doktor književnosti i gospodin, izjavio je, naime, da u akciji otvaranja dosjea ne vidi "ništa spektakularno", da taj događaj "nije vrijedan osobite pažnje" i da u svemu tome zapravo "ima politikantskih primjesa".

Jer za one kojima su HDZ-ovi tajni agenti kopali po životima upinjući se otkriti o njima bilo što kompromitantno - za razliku od Sanadera, Penića i njihovih dragih stranačkih kolega - sigurno smatraju da je otvaranje dosjea upravo spektakularno, potrebno, važno i ljekovito po cijelu Hrvatsku. Nakon što su godinama bili prisluškivani i praćeni, nakon što im se zavirivalo u brakove i obitelj, nakon što su im popisivani i saslušavani prijatelji, poslovni partneri, susjedi i školski kolege, ti Ijudi koji imaju dosjee dobili su, naime, kakvu-takvu zadovoljštinu. Naime, Hrvatska nakon otkrića s dosjeima mora biti drugačija nego što je bila u doba kad su oni nastali, i nikad više takva kakva je bila tada, a baš će to za ovih 650 ljudi biti stvarno velika stvar.

No, to, na žalost, ipak nije dosta. Ljude čiju su privatnost revni doušnici fabulirali i pretvarali u afere ne bi li odradili zadatak i zadovoljili gazde, svakako bi zanimalo tko će odgovarati za to sto je njihove telefonske razgovore uvijek slušao i netko treći, što je svaki bolje pozicionirani dužnosnik HDZ-a mogao znati sve o tome s kim spavaju, od koga su posudili 1000 kuna, kad im djeca dolaze kući i kad su se posvadili sa ženom. I još bi voljeli i imali pravo znati gdje sada rade ti agenti koji su pisali njihove falsificirane biografije i dobivaju li i dalje plaću iz poreza koji plaćaju oni, njihove žrtve? Zašto i to nije dio akcije s dosjeima jer tko može vjerovati da će se taj dio naše prošlosti doista pretvoriti u pepeo kad se spali onaj papir na kojemu je zapisano da nas treba nadzirati kao unutarnje neprijatelje hrvatske države.