Vjesnik: 07. 11. 2001.
Nad Hrvatskom prijezira i mržnje doktor Anto bi se šeretski smiješio
Građanska Hrvatska jedina je moguća brana da doktor Anto i doktor Ante ne postanu iznova hrvatska politička činjenica, da se vlast ovdje mijenja pristojno i uljuđeno, bez prolijevanja krvi, što je i definicija tvorca sintagme o otvorenom društvu Karla Raimunda Poppera, koji u H
rvatskoj ima najbolje sljedbenike baš u onima koji nikako ne bi ubijali »zmiju zvečarku«, kao što ne bi ubijali ni davnu filmsku »pticu rugalicu«VILKO LUNCER
Navodno je saborski zastupnik doktor Anto Kovačević izjavio i ovo: »Vesni Pusić stalo je do demokracije, nama je stalo do nacije.« Netko je uz to nadopisao: »No, lijepa nacija.« Misleći očito na doktora.
Možete li zamisliti kako doktor Anto Kovačević predvodi i upravlja Hrvatskom? U toj bi se Hrvatskoj, prema mjeri njegova političkog ukusa, ubrzo pojavio i jedan drugi doktor, Ante (koji nije Anto), naime Pavelić, za njega bi se redovito držale mise zadušnice s bijelim fratrima koje bi doktor Anto pohodio, u svojim poslanicama u Saboru doktor Anto govorio bi o doktoru Anti kako je jedino on imao pravu p
olitiku za Bosnu i Hercegovinu, tamo bi ga Očenašek upozoravao kako je sve to možda istina, ali nije mudro tako javno zboriti.Bila bi to Hrvatska na koju bi uskoro pao mrak, Hrvatska koju iz tušte i tmine ne bi mogao izvesti ni jedan građanski uljuđen i sklon proceduri doktor Zdravko Tomac, čovjek, naime, koji je u prošlom mandatu omogućio da doktor Anto Kovačević zasjedne u (tada još) Hrvatski državni sabor, a s liste SDP-a, navodno socijaldemokratske stranke, koja s vremena na vrijeme također poštuje usp
omenu na onoga drugog doktora, Antu, i druži se s bijelim fratrima, koji tvrde da se dobri doktor Ante sada u raju druži s malom, nevinom dječicom.Nad Hrvatskom koju bi progutao mrak prezira i mržnje doktor Anto bi se šeretski smiješio i izvodio svoje bravure tipa mudrac - madrac, zazivao bi progon zmija zvečarki, a sve bi vodilo nekom novom Bleiburgu, pa do istrage vaše ili naše. Kako to u hrvatskoj političkoj povijesti već biva. Građanska Hrvatska
jedina moguća brana...
Zauzimam se za građansku Hrvatsku, a to znači za hladnu, odmjerenu, racionalnu i razboritu Hrvatsku, pa makar njeni poslovi i ne išli prečicom, nego dugim i sporim putem parlamentarne i ustavne procedure.
Građanska Hrvatska jedina je moguća brana da doktor Anto i doktor Ante ne postanu iznova hrvatska politička činjenica, da se vlast ovdje mijenja pristojno i uljuđeno, bez prolijevanja krvi, što je i definicija tvorca sintagme o otvorenom društvu Karla Raimunda Poppera, koji u Hrvatskoj ima najbolje sljedbenike baš u onima koji nikako ne bi
ubijali »zmiju zvečarku«, kao što ne bi ubijali ni davnu filmsku »pticu rugalicu«.Naime, ne bi ubijali uopće i uz to se macho, šeretski smiješili.
Građanska ta Hrvatska ima i svoje daleke korijene u tradiciji jednog Strossmayera, Račkoga, braće Radić, u Trumbiću i Supilu i u svim onim antifašistima koji prste nisu okrvarili krvlju političkih protivnika, osim u izravnom ratnom sukobu, kada se i to zlo ne može izbjeći.
Ta Hrvatska nije rodijačka, nije plemenska, nije baš samo i jedino dinaroidna, ima u njoj i mekoće i punoće Zagorja, Međimurja, Istre, Slavonije, to nije Hrvatska pljačkaša i probisvijeta nego istinskih, zanesenih i plemenitih domoljuba, to nije Hrvatska u kojoj tranzicija i privatizacija znači samo punjenje vlastitih džepova, a na štetu naro
da, građana, branitelja i svih drugih društvenih slojeva.To nije Hrvatska koja zbori samo o državi, naciji i vjeri (katoličkoj, jedinoj, razumije se), a baš nikako o građaninu, pojedincu i njegovim pravima, to nije Hrvatska koja za se tvrdi da je u Europi najstarija, najbolja i najplemenitija, to nije Hrvatska koja uvijek hoće biti nečije i nekakvo »predziđe«, a zapravo se guši u kaljuži vlastitoga, svetom vodicom škropljenog, primitivizma, šovinizma i ksenofobije.
Ta je moja Hrvatska otvorena, nasmijana, simpatična, ta Hrvatska ne zazire od riječi istine, ma kako ona gorka za nju mogla biti, pa o svemu, i o Domovinskom ratu i o tome tko je sve zaposjedao, kidao i uništavao susjednu nam i vrlo blisku Bosnu i Hercegovinu, to je Hrvatska koja će naći putove izlaza iz krize sa Slovencima u razumu, u dijalogu, u konsenzusu i kompromisu, a ne u velikim frazama koje ljude »pale«, a ne znače ništa, jer su pravno i politički neprovedive.
Ta Hrvatska voli i poštuje Hercegovinu, pokrajinu jedne druge države, a želi biti sličnija Danskoj, Luksemburgu i Nizozemskoj.
Napokon, to je Hrvatska u kojoj se ljudi potvrđuju vjerom, ali u prvom redu radom, tvrdim, upornim, čestitim i solidno plaćenim radom, ma kako to luteranski moglo zvučati.
To je Hrvatska u kojoj drugi i drukčiji nisu strašila za stavljanje na madrace, nego i mudraci koje vrijedi saslušati i kada se s njima ne slažemo.
Neopozivo - nikako to nije Hrvatska doktora s šeretskim smiješkom, ma kako se dotični gospodin zvao, Anto ili Ante.
Autor je slobodni novinar iz Zagreba