Prvi uvid u dosjee 126 novinara, koji su godinama praćeni i prisluškivani, pokazuje da su nesretnici obrađivani samo zato jer ih je tadašnja vlast smatrala svojim političkim protivnicima. To je bilo dovoljno za određivanje sveobuhvatnog kopanja po crijevima. Svojedobni ministar policije Ivan Penić i ovih je dana mrtav-hladan izjavio da se radilo samo po zakonu, da su se pratile po nacionalnu sigurnost problematične osobe, oni za koje se sumnjalo da su suradnici Udbe, KOS-a i slično... Međutim, iz dosjea se može saznati kako se status "unutarnjeg neprijatelja” mogao steći samo na osnovu (nečije?) procjene da dotični novinar širi glasine i neistine.

Zato se ne može prihvatiti Lučinov stav, tako sličan Penićevom, da se svo to špijuniranje odvijalo po zakonu i da stoga za masovno uzurpiranje Ijudskih prava nitko neće odgovarati. Vlasti nepoćudno pisanje teško se može proglasiti sigurnosnim problemom. Ministru policije zakon nije mogao dati pravo da odredi praćenje osoba samo zato jer su potpisivale po vlast politički problematične tekstove. Hrvatski zakoni ipak nisu tako rastezljivi.

Drugo, već se pokazalo da su dosjei temeljito ispražnjeni i opljačkani. Zatečeno stanje papirologije tajnih policija upućuje na zaključak da je bivša vlast naveliko uništavala dokumente, što je vjerojatno kažnjivo. Također ni jedna uređena država ne bi tolerirala privatizaciju arhiva. Općepoznata je činjenica da je Hrvoje Šarinić, napuštajući Tuđmana, ponio znatan broj povjerIjivih dokumenata. Poznato je također da je Miroslav Tuđman s Pantovčaka odnio gomilu tatinih spisa. Uništavanjem pregledanih dosjea, kako je određeno Lučinovim uputama, briše se svaki trag takvih uzurpacija i krađa.

Propisani postupak zapravo nosi amnestiju za Penića i kom'paniju. Dosjei se daju na uvid samo onima za koje nije postojao nikakav razlog za praćenje. Ali prije nego dobiju u ruke zbirku špijunskih gadosti koja se na njih odnosi, moraju potpisati zavjet šutnje. Moraju se obavezati da saznanja iz dosjea ni u kom obliku neće koristiti, unaprijed pristaju da se dokumentacija nakon čitanja uništi. Paljenjem dosjea uništavaju se dokazi o praksi jedne vlasti. Jer, Penićevi “cvjetovi zla” dragocjen su dokument svoga vremena.

Uništavaju se također dokazi masovnog špijunskog šikaniranja. Kad izgore dosjei, tvrdnje o tome da je Tuđmanova tajna policija prisluškivala cijelu Hrvatsku bit će nedokazive. Nema arhiva, nema žrtava, nema ni odgovornosti. Sve se briše i izjednačava - špijuni i objekti njihovih opservacija. Kad se sve to naslijedeno smeće spali, HDZ-ovi će ministri moći još bezobraznije tvrditi da se sve radilo po zakonu i da su praćeni samo kosovci i udbaši.