Jutarnji list: 08. 11. 2001.
Mirovinska štednja neće koristiti hrvatskim tvrtkama
Piše: Ratko Bošković
Za točno tjedan dana legije hrvatskih radnika počet će se upisivati u nove, privatne mirovinske fondove, a 36 dana kasnije u njih će se početi slijevati i milijarde kuna mirovinske štednje. Glavni makroekonomski razlog zašto je reforma mirovinskog sustava zamišljena baš tako, jest da fondovi barem trećinu prikupljena novca investiraju natrag u hrvatsko
gospodarstvo i tako potaknu razvoj, zapošljavanje, izvoz.No jedini način na koji investicijski fondovi to mogu činiti jest da izravno ulažu novac u kapital tvrki ili da kupuju njihove dionice na tržiaštu vrijednosnica. Jedino kapital koji koriste za poslovanje i razvoj poduzeća ne moraju otplaćivati, niti na njega nužno moraju isplaćivati dividendu. Dovoljno je da mu vrijednost na tržištu raste.
Jer, ako će mirovinski fondovi od poduzeća kupovati samo obveznice, odnosno ako će tvrtkama samo posuđivati novac, onda se to neće bitno razlikovati od bankovnih kredita koje poduzetnici i sada koriste i koje moraju vraćati s kamatom. Ponuda takvih kredita već je i sada u Hrvatskoj znatno veća od potražnje i cijena im iz dana u dan pada.
Ali koje će to hrvatske dionice mirovinski investicijski fondovi kupovati? Da bi se budući umirovljenici zaštitili, menedžeri fondova zakonom su ograničeni na kupnju dionica samo onih poduzeća koja dulje vrijeme dobro posluju i kojima se dovoljno trguje pa ih je moguće
lako i brzo i kupiti i prodati.Takve dionice mogu se u Hrvatskoj naći samo u prvoj kotaciji Zagrebačke burze i postoje točno četiri. Kad za koji dan talijanski UniCredito kupi Zagrebačku banku, njihov će se broj svesti na tri. Hrvatski mirovinski fondovi, dakle, neće moći kupovati hrvatske dionice niti će moći razvijati hrvatsko gospodrstvo onako kako je to zamišljeno.
Međutim, podaci koje je nedavno objavio Financial Times o tome gdje europski mirovinski fondovi ulažu štednju svojih članova, pokazuju da ni drugdje u Europi dionice nisu najčešća meta ulaganja kao što, očito, neće biti ni u Hrvatskoj.
Mirovinska štednja jedan je od najdragocjenijih financijskih agregata koje neko društvo ima i podaci o njegovu ulaganju otkrivaju što njegovi pripadnici najiskrenije drže najvećom i najtrajnijom vrijednošću. A podaci o mirovinskim fondovima po europskim zemljama otkrivaju fascinantnu sliku: dionice u njihovim portfeljima prelaze polovicu ukupnih ulaganja samo u tri države - u Velikoj Britaniji, Irskoj i Belgiji.
U svim ostalim zemljama pretežu ulaganja u obveznice, dakle, u vrijednosnice koje izdavatelji moraju iskupiti i na koje moraju plaćati kamatu. Pritom se može zapaziti neobična pravilnost: ulaganje u dionice se smanjuje, a ulaganje u obveznice i novčane depozite raste – što je neka zemlja južnije u Europi. Dionice, očito, predstavljaju vrijednost samo na sjevernom Atlantiku, a s približavanjem Mediteranu, prevladavaju vrijednosnice sa zajamčenim prinosom. Pojava doseže vrhunac u Italiji: t
amo mirovinski fondovi gotovo pola novca ulažu u nekretnine!Zašto je to tako? Zašto dionice predstavljaju najveću vrijednost samo u Velikoj Britaniji i Irskoj, te u zemljama Beneluxa? Je li to zbog protestantske poslovne etike, zbog anglo-saksonskog pravnog poretka? Zbog engleskog jezika i utjecaja SAD-a? Zbog velikih prostranstava na kojima poslovanje s vrijednosnim papirima olakšava trgovinu fizičkim teretima?
Može se pitati i drukčije: zašto u Portugalu, Austriji, Njemačkoj, a potom i u Hrvatskoj, u dionice (u kapital poduzeća) građani nisu spremni uložiti više od četvrtine svoje štednje, a u Italiji za dionice ne daju niti jednu desetinu? Je li to zbog mediteranskog mentaliteta, zbog prirođene averzije prema riziku, zbog katoličanskih i obiteljskih
mjerila vrijednosti koja tržište kapitala izjednačavaju s hazardom?Ne! Na najvjerojatnije rješenje te zagonetke ukazuje američki publicist Ron Chernow u svoj sjajnoj knjizi "Smrt bankara" (Pimlico, 1977.): stupanj razvijenosti dioničarstva u nekoj zemlji najviše ovisi o tome koliko je ona u prošlosti bila politički demokratska.
Jer dioničarstvo je gospodarska demokracija. U njoj vlasnci dionica tvrtla svakodnevno javno glasuju o rezultatima rada svojih direktora. Glasuju na skupštinama dioničara, glasuju tako što kupuju dionice ili ih se rješavaju. Osjećaju li se obje strane dobro u tim okolnostima, stvar je demokratske kulture društva. Samopouzdanje se u njoj razvija jačanjem političke demokracije pa ni dioničarstvo nije moglo očvrsnuti u zemljama
u kojima su još jučer vladale diktature ili autokratski režimi.