Jutarnji list: 10. 11. 2001.

Do odluke Sabora treba prestati uništavati tajne dosjee SZUP-a

Piše: Nino Đula

Kad bi FBI ili MI-6 barem u još nečemu bili uzor našim tajnim službama, mogli bismo možda i shvatiti kad odluku ministra Lučina da uništi sve dosjee iz vremena HDZ-a njegovi suradnici danas opravdavaju - američkim i britanskim "dobrim primjerima" iz prošlosti.

Odluka da se sve to najednom uništi, kažu u MUP-u, počiva na zakonima, međutim, sa stajališta morala i pravičnosti čini nam se dosta upitnom. Naime, već prvi novinari koji su zavirili u tajne spise posvjedočili su da su bili šokirani koliko su im pozornosti posvetile obavještajne službe pod kontrolom bivše vlasti.

Nitko u vrijeme HDZ-a nije mogao dokazati da je vlast zloupotrebljavala tajne službe kako bi maltretirala građane koji ni u jednom trenutku nisu bili dio nikakva, kako se tada govorilo, "sigurnosnog problema". Čak su i neki političari HDZ-a, poput Hrvoja Šarinića, doduše tek kad su ih počeli odbacivati iz Tuđmanova uskog kruga, svjedočili da znaju o prisluškivanju novinara, političara oporbe i drugih građana, mašući pritom čak i materijalnim dokazima.

Možda ljudima kojima je nepravedno ukinuta privatnost tijekom dugih godina HDZ-ove, očito ne osobito demokratske vlasti, sada - kad više navodno nema takve nedopuštene prakse – treba pružiti određenu zadovoljštinu. Možda Ijudi koji su bili žrtve prisluškivanja i maltretiranja špijuna raznih službi imaju potrebu barem dobiti priliku da sudom naplate svoju duševnu bol? Ali ne, one koji su bili žrtve te prljave prakse sada se zapravo nanovo ponižava time što moraju potpisivati pristanak da se sve to uništi.

Dakle, da se unište dokazi o kriminalu jedne vlasti, o nedopustivim rabotama političara koji i danas sudjeluju u političkome životu, i to kao saborski zastupnici, i još se okolo produciraju kao ponovni pretendenti na svoje stare funkcije.

Sasvim je sigurno da nije jednostavno naći model prema kojemu bi pravičnost u tom složenom slučaju bila potpuno zadovoljena. U mnogim su slučajevima nastupile zastare, a za većinu posla tajnih službi nije moguće dokazati nezakonitost.

Nije jednostavno pronaći zadovoljštinu za žrtve ako je pravni okvir takav kakav jest, ali mogućnosti onda treba raspraviti opširnije i nije ih dovoljno apsolvirati jednim razgovorom u kabinetu premijera Račana gdje se ministar i premijer u nekoliko sati dogovore što će učiniti s osjetljivim obavještajnim materijalom.

Stvar je prevažna da bi o njoj odlučila dva čovjeka i, osim toga, to nikako nije nešto što treba sasvim prepustiti policijskoj i pravničkoj struci. O tretiranju spisa o građanima koji su bili žrtve političkih progona trebao bi ipak odlučiti Sabor, a ne jedan resorni ministar. Stoga nam se čini ispravnom inicijativa HSLS-ove zastupnice u Saboru Đurde Adlešić, koja apelira da se prestanu uništavati ti dosjei. S tom bi praksom trebalo doista odmah prestati i to pitanje razmotriti ozbiljnije i s više odgovornosti.

Primjećuje se da ova vlast nastoji što manje govoriti o tajnim službama, kako o njihovoj prijašnjoj praksi, tako i o sadašnjemu kadrovskom stanju. Jedino je ministar Jozo Radoš bio nedavno upozorio da se u tim službama još ništa bitno nije promijenilo, da su tamo ostali aktivni i neki ljudi dvojbenoga intelekta i morala. Svakako je nemoguće potjerati sve bivše agente na ulicu i zamijeniti ih novima jer je izuzetno velik rizik da se ti ražalovani špijuni okupe u ulične bande ili organizirane mafije. Međutim, i to je stvar za raspravu.

Kako se ni u jednom trenutku ne bi pomislilo da i nova vlast nema posve čiste poslove s tajnim službama, vrijeme je da se o ključnim problemima ustroja i djelovanja obavještajne zajednice otvori ozbiljna rasprava. Dakle, ne samo o tome tko će kontrolirati koju tajnu službu, hoće li predsjednik ili premijer, nego i tko može raditi u tim službama, koji su to poslovi koje mogu raditi oni za koje se ustanovilo da su radili nedopuštene poslove itd.