Jedan od predavača na simpoziju u povodu desete godišnjice tragičnog pada Vukovara, koji u Zagrebu 17. studenoga te u Vukovaru 18. studenoga organizira Pilar institut, bit će i proslavljeni britanski ratni izvjestitelj Martin Bell. Naša je javnost Bella upamtila po izvještavanju za BBC tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, potom se, kaže, slučajno našao u politici te četiri godine proveo u parlamentu kao nezavisni zastupnik. Danas je veleposlanikom UNICEF-a za Veliku Britaniju.

- Bila je to tragedija, neumoljiva tragedija. Dva najvažnija događaja u cjelokupnom, desetogodišnjem ratu na Balkanu, smatram, dogodila su se nekako u isto vrijeme, a to su pad Vukovara i bombardiranje Dubrovnika. Bombardiranje Dubrovnika pobudilo je mnogo veću pozornost svjetske javnosti iako su događaju u Vukovaru mnogo tragičniji. Bio sam ondje u kolovozu i rujnu s hrvatske strane bojišnice, no u vrijeme pada bio sam u Beogradu te sam s te strane ušao u Vukovar. Tada sam u Vukovar, naime, jedino tako mogao ući - s JNA.

- Da. Činjenica je da srpski vojnici i četnici nisu bili pod nadzorom zapovjednog lanca. Bilo je očito da je teško topništvo bilo pod kontrolom zapovjedništva, no na cesti su šefovale iregularne skupine. Trudim se sačuvati sjećanja, pričam prijateljima i činim sve što mogu da rekonstruiram pad Vukovara.

- Ne, nitko nije znao cijelu priču. Jedini je način za ratnog reportera da izvještava o onome što se oko njega zbiva. Sudbina nekih civila zarobljenih prilikom predaje uopće nije bila jasna. To je izašlo na vidjelo tek poslije. Reporter treba biti vrlo pažljiv pri izvještavanju o zločinima i okrutnostima - uistinu mora znati o čemu se radi i tko je tko prije negoli počne izvještavati.

- To je doista hrvatska unutarnja rasprava. Znam samo da se nije poduzela nijedna ozbiljna akcija kako bi se prekinula opsada i oslobodio grad, no ne znam zašto. Prema informacijama koje sam tada imao, dio topništva i pušaka otišao je za Hercegovinu. Stvar je Hrvatske da nađe odgovore na pitanja o tome zašto nije bilo ozbiljnih nastojanja da se Vukovar oslobodi i koja je veza između pada Vukovara i bombardiranja Dubrovnika. To su različite ali povezane stvari.

- Upravo suprotno. Iznenadio sam se, ali čak su pružali punu pomoć u press centru, no uglavnom zato da bi olakšali rad beogradskim novinarima. Ušao sam s propusnicom JNA, koju je potpisao general Šušnjar. Prema britanskim novinarima bili su vrlo susretljivi, no ne želim iz toga izvlačiti nikakve političke zaključke.

Jeste li tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dolazili u sukob sa službenom britanskom politikom zbog svoga izvještavanja?

- Mislim da nisu bili sretni mojim izvještavanjem iz Bosne.

- Zapravo, nisam pozvao na intervenciju, no smatrao sam da slike koje sam otamo slao stvaraju opravdanje za intervenciju. No to je nešto što je Foreign Office, a posebno Douglasa Hurda činio nezadovoljnim. No, ni u jednom trenutku nisam bio pod pritiskom BBC-a da prestanem slati takve slike.

- Da, bio sam uistinu vrlo šokiran. Nikada prije nisam vidio takvo što. Čak ni u Africi. Cijela je stvar bila dobro osmišljena. Viđali smo sela i gradove kroz koja je prošla suparnička vojska, no ovo je bio planiran masakr cijelog sela od nekoliko stotina civila. Bilo je uistinu šokantno.

- O Tribunalu imam dvojbi i to sam javno iznio. Posebno će biti teško suđenje u procesu protiv Miloševića zato što je, u biti, on već procesuiran i osuđen na sudu svjetske javnosti, pa kako će onda imati pošteno suđenje? Veoma me zabrinjavaju proceduralne metode u slučaju Blaškić. Moje je mišljenje da je presuda Blaškiću bila neosnovana i nevjerodostojna jer informacije koje su izbile na svjetlo dana u predsjedničkoj rezidenciji u Zagrebu kazuju da Blaškić nije bio u zapovjednom lancu u tom pitanju. Još se nadam da će nakon žalbenog postupka Blaškić biti oslobođen.