Uopće nije važno jesu li špijunski dosjei o novinarima puni nevjerodostojnih informacija i nemuštih interpretacija poluobrazovanih »instant« špijuna. Nije uopće važno ni to mogu li poslužiti kao dokaz u eventualnim tužbama protiv prisluškivača. Ti su dosjei savršeno vjerodostojni dokumenti jednog vremena i jedne vlasti. Oni laserski precizno oslikavaju malignost jednog režima i načine na koji se pokušavao održati što dulje. I to je glavni razlog zašto ih se ne smije spaliti. Dokumenti vremena se na spaljuju!

To, što se od žrtava u biti nelegalnog špijuniranja traži da suglasnost o spaljivanju potpišu prije no što uopće vide svoj dosje, krajnji je bezobrazluk. Od ljudi kojima je netko godinama buljio u krevet, prisluškivao njihove najintimnije razgovore, prekapao po privatnim i službenim papirima - s više nego sumnjivim zakonskim pokrićem - sada se traži da blagoslove uništavanje dokaza te gnjusne rabote.

Bezobraznim se bez pretjerivanja može nazvati tvrdnja da su neka imena u dosjeima precrtana zato što se želi »zaštititi identitet trećih osoba«. Tko je vrijedan tolike zaštite? Ljudi koji su prodavali povjerenje svojih prijatelja i kolega za sitan novac ili zaštitu nekih svojih tajni? Profesionalni špijunski sitnež, koji je navodno radio samo što mu je bilo naređeno? Svi su oni jako dobro znali da zakon nije na njihovoj strani. O moralu da se i ne govori. Znali su oni jako dobro kako će biti upotrijebljen podatak da XY vara ženu ili da mu je kćer s marihuane prešla na heroin. Njih sada, eto, treba štititi, a njihove žrtve bi trebale ostati čak i bez dokaza o tome. Za razliku od nalogodavaca špijuniranja, koji su imali dovoljno i vremena i razloga da »najisplativije« stranice i dosjee kopiraju i sačuvaju.