Znakovita višemjesečna šutnja Dražena Budiše urodila je pretpostavljenim ishodom. Već treća kandidatura za predsjednika HSLS-a mogla je iznenaditi samo one koji ne razumiju njegov način razmišljanja. Budiša je, naime, najiskrenije uvjeren da bez njega mnogo toga na političkoj pozornici ide u pogrešnom smjeru te da su još ugroženi i temelji hrvatske državnosti. Time se i on uklapa u plejadu hrvatskih političara "s misijom", koji su uvijek bili u nesuglasju s političkom pragmom. Budišin je slučaj utoliko zanimljiviji zato što je zacijelo i najskromniji i najiskreniji hrvatski političar, kojega je danonoćna strepnja nad hrvatskom sudbinom dovela u poziciju da stalno taktizira u izboru svojih političkih partnera i da bude postojan samo u svojim zaokretima. Zaplet unutar HSLS-a nakon Budišine kandidature prijeti i težim raskolom od onog koji je prije doveo do Gotovčeva odvajanja i stvaranja LS-a. Sada se više ne sukobljavaju "nacionalni" liberali s "čistima", što je bila posljedica ideoloških i programskih neslaganja, nego je to žestok sudar bliskih dugogodišnjih suradnika. Jozo Radoš, drugi formalni kandidat za predsjednika HSLS-a, koji također slovi za moralnog i principijelnog političara, bio je glavni tajnik stranke upravo prema Budišinoj volji. Danas je Radoš, pak, čvrsto uvjeren da bi njegov konkurent ne samo odveo stranku u nove raskole i izazvao pad Vlade nego bi i Hrvatsku opet udaljio od euroatlantskih integracija. Radoša u tome podržavaju i svi oni haeselesovci koji smatraju da je Hrvatskoj znatno važniji reformizam, koliko god bio bolan, od ispraznog zaklinjanja u nacionalno dostojanstvo.

Njihov je međusobni konflikt utoliko ozbiljniji što se programski i retorički ne razlikuju odviše, ali bi Radoš u praksi činio sve da sadašnja petorka i koalicijska Vlada istraju do redovitih izbora, dok bi Budiša neovisnost stranke gradio baš na stalnoj kritici te iste vlasti i otvorenosti HSLS-a prema najavljivanoj desnoj koaliciji.