Predaja Paška Ljubičića novi je manevar bosanskohercegovačkog HDZ-a u spašavanju Darija Kordića pred Haaškim tribunaIom. Zato je scenarij savršeno predvidIjiv: kad se nađe pred haaškim tužiteljstvorn, Ljubičić će postati pokajnik koji maksimalno tereti Tihomira Blaškića jer o Blaškićevoj krivnji ovisi Kordićeva nevinost. Ni datum predaje nije slučajan. Nakon 15-mjesečnog skrivanja u Hercegovini, Paško Ljubičić, bivši zapovjednik vojnopolicijske postrojbe HVO-a koja je u proljeće 1993. likvidirala muslimansko selo Ahmiće, pojavio se u MUP-ovoj zgradi na Savskoj cesti 9. studenoga oko 11 sati u pratnji odvjetnika Jonjića koji je, nipošto slučajno, i pravni savjetnik HONOS-a, organizacije HDZ-ovih desničara, mahom umirovljenih generala i špijuna, koji predvodi Nenad Ivanković, a sponzoriraju hercegovački franjevci. Nešto kasnije prebačen je na ispitivanje u PU zagrebačku u Heinzelovoj ulici, a potom u ekstradicijski pritvor u Remetinec. Odatle će biti izručen Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu gdje je protiv njega podignuta optužnica.

Premda je prije samo mjesec dana u jednom novinskom intervjuu tvrdio da bi se predao hrvatskoj policiji ako mu se zajamči sudski proces u Hrvatskoj, Ljubičić se, eto, predomislio i pristao na haaško suđenje nakon što su javno objavljene dvije značajne informacije. Prvo: da je Haaški tribunal Blaškićevu odvjetniku Anti Nobilu napokon odredio rok za predaju žalbe na presudu od 45 godina zatvora do siječnja 2002. I drugo: da Nobilo žalbu kani potkrijepiti novim svjedocima i dokumentima koji dokazuju da je zločin u Ahmićima planiran, ali ne u Blaškićevu stožeru u Vitezu, nego u Kordićevoj kući u Busovači. Riječ je o 600 dokumenata Armije BiH koji se odnose na muslimansko-hrvatski sukob u Lašvanskoj dolini, o velikom broju izvješća iz arhiva HIS-a i bivšeg HVO-a te nekolicini bivših pripadnika HVO-a i hercegbosanskog SIS-a od kojih su neki izravni očevici sastanka u Kordićevoj kući, u noći između 15. i 16. travnja 1993. Osim Kordića i Ljubičića bili su ondje, uz ostale, i Ante Slišković i Ignac Koštroman.

Ipak, ahmićki zločin pripisan je Tihomiru Blaškiću zbog više razloga. Prije svega, na vrhuncu hrvatsko-muslimanskoga rata Blaškić je bio načelnik Glavnog stožera HVO-a u Lašvanskoj dolini. Iz haaške perspektive bio je izravno odgovoran za sve postrojbe na tom području, uključivši i one zločinačke u Ahmićima. Budući da je on na sebe trebao preuzeti krivnju HDZ-ovih političkih miljenika, režim u Zagrebu skrivao je dokumente koji bi njemu išli u prilog. Isti dokumenti kompromitiraju ne samo Kordića nego i cijeli HDZ-ov vrh. Odvjetnik Nobilo tek je u drugoj polovici suđenja shvatio da njegov klijent u tom režimu nema saveznika pa se predugo oslanjao na simuliranu pomoć tzv. Grupe Haag pod vodstvom Markice Rebića, bivšeg šefa SIS-a, koji je pak imao samo jedan cilj: zataškati umiješanost tzv. hrvatske državne politike u ratno klanje u BiH. I sam Tihomir Blaškić predao se Haaškom tribunalu 1995. fanatično uvjeren da nastavlja vojničko-domoIjubnu misiju: kako je od njega i traženo u Zagrebu, u Haagu nije branio sebe nego osvajačku strategiju Franje Tuđmana u susjednoj državi. Eksplicitno ucijenjen financijskom sigurnošću svoje obitelji, otišao je u Haag nastojeći prešutjeti političke veze između Zagreba i Darija Kordića. Kad je napokon shvatio da je izabran za žrtveno janje i kad je u svojoj obrani napokon identificirao egzekutore - Paška Ljubičića, Antu Sliškovića, Vladu Ćosića, Tomu Vlajića - HDZ-ov režim uzvratio je odmazdom.

U međuvremenu ahmićka četvorka dobila je nove identitete, tajne adrese i zaštitu SZUP-a. Otkriveni su tek u kolovozu 2000. na zadarskom području. Pod vodstvom novog ministra unutarnjih poslova Šime Lučina MUP je počeo akciju njihova uhićenja. No, kako su iz istih policijskih redova dobili signal o MUP-ovim planovima, Ljubičić i Ćosić uspjeli su pobjeći policijskoj potjeri. Dvojica uhićenih pušteni su uskoro iz pritvora, uz minorne optužbe za lažno predstavljanje i upotrebu fiktivnih domovnica, putovnica i osobnih iskaznica. Budući da hrvatsko pravosuđe nije ništa poduzelo, protiv Paška Ljubičića optužnicu je podiglo haaško tužiteljstvo.

Dario Kordić poslan je u Haag s posve drukčijim statusom. Kad ga je 1997. Miroslav Tuđman, tadašnji šef HIS-a, nagovarao na tzv. dobrovoljnu predaju, Kordića su uvjerili da će njegova haaška optužnica pasti na elementarnoj činjenici: kao političar, formalni predsjednik lokalnog lašvanskog ogranka HDZ-a, lako će dokazati da nikakve veze nije imao s vojnim operacijama, pa tako ni s egzekucijama HVO-a u Lašvanskoj dolini. I doista, u trenutku izricanja presude u Haagu se, naime, ništa nije znalo o sastanku u Busovači. Osuđen je znatno manje od Blaškića - na 25 godina zatvora. Žalba na presudu već je predana. U njoj se ponavlja teza da Kordić kao marginalni političar nije imao vojno-zapovjednih ovlasti nad HVO-om. Ako, dakle, Haaški sud uvaži Nobilove dokumente i svjedoke, drugostupanjsko vijeće krivnju bi moglo odmjeriti potpuno drukčije: Blaškić bi mogao biti oslobođen odgovornosti za likvidaciju 112 muslimanskih civila, žena i djece, a1i bi veću dodatnu kaznu dobio Dario Kordić. U tom slučaju dokazalo bi se ono što zna cjelokupna hrvatska javnost: ključni zločinci nisu nosili časničke činove i vojne titule nego su bili raspoređeni u vrhovima vladajuće stranke.

Pod tajnim okriljem HONOS-a Ljubičić će nastojati pobiti Nobilove nove dokaze. Ponudit će suradnju haaškom tužiteljstvu, čime će, prema običajima Haaško suda, olakšati vlastiti položaj, ali i položaj tzv. hrvatske državne politike čiji su protagonisti i danas razmješteni u Saboru, u tajnim službama, u vrhu HDZ-a BiH i bosanskohercegovačke federacije.