Slobodna Dalmacija: 13. 11. 2001.

SKANDALOZNO SLOBODNA OBJAVLJUJE PISMO DARINKA TADIĆA, PRVOG PREDSTOJNIKA UREDA ZA PROGNANE, O MALVERZACIJAMA S DONACIJAMA TIJEKOM RATA

Martin Raguž i Damir Ljubić tražili su mito od 30 tisuća maraka da bi se pomoglo prognanoj djeci!

Darinko Tadić je 1995. pisao Tuđmanu, Prliću, Zubaku i njemačkoj pokrajinskoj Vladi da su Martin Raguž, predstojnik Ureda za prognane i zamjenik mu Damir Ljubić tražili od njega da im da 30 tisuća DEM ako želi da potpišu Ugovor za njemački program "Žena u nevolji". Tadić im je dao vlastiti novac

Piše Tomislav ZORIĆ

Slobodna Dalmacija došla je u posjed skandaloznog pisma koje je bivši predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice Hrvatskog vijeća obrane Darinko Tadić uputio na više adrese, a između ostalih i pokojnom predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu, tadašnjem predsjedniku Federacije BiH Krešimiru Zubaku, predsjedniku Vlade Hrvatske republike Herceg Bosne dr. Jadranku Prliću te potpredsjedniku Županijskog doma Zabora Republike Hrvatske Damiru Zoriću.

Pismo svjedoči o malverzacijama koje su navodno skrbeći o hrvatskim prognanicima činili predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice HR Herceg-Bosne Martin Raguž i njegov zamjenik Damir Ljubić.

Darinko Tadić, koji je inače bio prvi predstojnik spomenutog ureda, imenovan je na tu funkciju 27. studenoga 1992. godine, obratio se dopisom 29. rujna 1995. godine iz Međugorja gospođi Ingrid Wichert iz pokrajinske Vlade njemačke pokrajine Nordheim-Westfalen o kojoj je izviješćuje o sumnjivim rabotama i nečasnim postupcima predstojnika Martina Raguža i njegovog zamjenika Damira Ljubića.

Protjeran iz stana

"Ovim Vas obavještavam da su Martin Raguž, predstojnik i Damir Ljubić, zamjenik predstojnika Ureda za prognanike i izbjeglice HR H-B u Mostaru 21. 3. 1995. godine tražili od mene da im dam 30 tisuća DEM ako želim da oni potpišu Ugovor za 1995. godinu sa vladom NRW za program "Žena u nevolji".

U protivnom će Ugovor prekinuti, a 125 majki i djece prognanika, koji su zbrinuti u Programu prebaciti u Neum, na računa proračuna HR H-B.

Dao sam im vlastiti novac da bismo dobili Ugovor. Pored toga dao sam, uz potpis, trojici djelatnika Ureda šest tisuća DEM" — navodi, između ostalog, Tadić u svom dopisu.

U svojoj šokantnoj ispovijesti Darinko Tadić piše kako je "ultimativno pod prijetnjom smrću, protjeran iz svog stana u Mostaru u ulici Ragrebačkoj broj 30, jer nisam htio otuđiti dio sredstava od Programa i dati odgovornima u Ministarstvu rada, socijalne skrbi i obitelji HR HB.

Iz istog nismo mogli dobiti suglasnost spomenutog Ministarstva za registraciju humanitarne organizacije "Naša obitelj" preko koje je predviđeno daljne financiranje Programa" — piše Tadić u svom dopisu pokrajinskoj Vladi dodajući kako su mu Raguž i Ljubić 31. svibnja 1995. godine u Restoranu Stela u Ilićima kod Mostara na sastanku koju su s njima dogovorili tražili da se svi troškovi Programa reduciraju, što je moguće više, a preostalu razliku da podijele između sebe on, Martin Raguž i Damir Ljubić. Nakon toga, piše Tadić, daljnja suradnja s njima nije bila moguća.

Tadić u svom pismu također spominje kako je 29. lipnja 1995. godine upozorio telefonskim putem izvjesnog Božidara Forstera kako nema novaca za financiranje Programa za srpanj 95. godine te ga moli da na vrijeme uplati novac jer je posuđenim novcem kupio manju količinu hrane za prognanike, dok novac leži na računu u Austriji.

Tadić dodaje kako je Forstera molio da novac ne prebacuje na Ured za prognanike jer neće moći koristiti taj novac za nabavku hrane za prognanike već da ga prebaci na račun humanitarne organizacije. Forster je odbio prebaciti novac na račun humanitarne organizacije već na Račun Ureda za prognanike i izbjegle HR HB zbog čije je inertnosti Tadić svojim novcem morao financirati program za mjesec srpanj.

Emocionalni profesionalac

Taj novac Forster mu je vratio naknadno, ali na odvjetničku opomenu pred tužbe, ističe Tadić, navodeći kako je 12. rujna 1995. godine, u nazočnosti svih korisnika programa, usmeno razriješen dužnosti koordinatora programa, na diktatorski način od strane Božidara Forstera.

Izvješćujući nadležne u njemačkoj pokrajinskoj vladi NRW, Tadić je napisao kako je podnoseći račune za troškove u Zagrebu, Forsterov sin Robert ponudio 2.900 DEM pod uvjetom da se odrekne oko 150 tisuća DEM, koje je od njih potraživao, što nije nikako mogao prihvatiti ističući da je to ucjena za njega i njegovu obitelj.

Tadić je na kraju pisma iznio i zahtjev da se "počme poštivati ugovor i program rada, te da se prestane s pljačkom Programa zaprijetivši kako "ću biti prisiljen štrajkom glađu štititi interese 125 majki, djece i moje obitelji.

Kako bi rasvijetlili još neke detalje iz ovog pisma pokušali smo doći do gospodina Tadića, ali nismo uspjeli. Od nekih osoba koje smo kontaktirali, a koje poznaju Tadića dobili smo samo informaciju da se Tadić nalazi negdje u Hrvatskoj te da o njemu mogu kazati kako je profesionalno i možda i s dosta emocija obavljao posao o kojem Tadić piše u svom pismu.