Vjesnik: 15. 11. 2001.
Izlazak HNS-a iz koalicije stabilizirao bi Vladu, a tu stranku politički ojačao
Izlaskom HNS-a iz Vlade Račan i njegovi koalicijski partneri oslobodili bi se jedne obveze. Svaki će politički pragmatik reći da je spominjanje 200 tisuća obećanih, a neostvarenih, novih radnih mjesta visoka cijena što je koalicija plaća za samo dva parlamentarna glasa... Ako bi HNS i LS napustili Vladu, u Saboru se ništa odlučujuće ne bi promije
nilo, jer njihovi bi zastupnici, poput IDS-ovaca ljetos, u temeljnim vrijednosnim pitanjima jednostavno morali podržati svoje donedavne koalicijske partnereDAVOR GJENERO
Što bi Vladi značio izlazak HNS-a iz koalicije? »Analitičari« odgovor na to pitanje obično traže u personalnim odnosima, tračevima i aferama ili »gledanju iz vatre«. Uvjerljivije objašnjenje, međutim, naći ćemo u političkoj teoriji.
U svojoj knjizi »Teorija političkih koalicija« 1962. William Riker poučio nas je kako dotad prevladavajuće vjerovanje da političari teže osvojiti najveći mogući broj glasova ne stoji nego da racionalan političar nastoji »osvojiti onoliko glasova koliko dostaje za osvajanje vlasti«. Zašto?
Jednostavno stoga što osvajanje svakoga biračkog glasa »košta«, a ta se cijena iskazuje u predizbornim obećanjima i obvezama što ih vlast preuzima prema svom biračkom tijelu.
Kada se formirala velika koalicija što je pobijedila na trećesiječanjskim izborima, pred političarima nije bila »redovita« smjena vlasti, a minimalna koa
licija u takvim uvjetima ne bi bila dostatna za osiguranje pouzdana i mirna prijenosa vlasti.Da bi se moglo očekivati kako će do prijenosa vlasti doista doći, bilo je potrebno temeljito poraziti političku stranku, nositeljicu dotadašnjeg poretka, a razlike u političkom očekivanju biračkoga tijela demokratskih političkih stranaka bile su toliko male da ih je ta politička volja tjerala u veliku koaliciju.
Svatko tko ne bi sudjelovao u koaliciji usmjerenoj skupnoj smjeni vlasti bio bi kažnjen, a vidljivo je da su birači, premda su izbori provedeni razmjernim sustavom, koji na to ne potiče, glasovali »oportunitetno«, često ne za svoj prvi prioritet nego za onu listu koja je davala najveće jamstvo da će do smjene vlasti doći.
»Dvojka« je bila kud i kamo uvjerljivija kao opcija koja će osigurati smjenu vlasti, pa je ona i postigla bitno bolji izborni rezultat.
Sve dok nisu provedene ustavne promjene kojima je uspostavljen sustav parlamentarne vlade, ali koje su, što je daleko važnije, omogućile početak razgradnje sustava partijski kontroliranoga pravosuđa, nova vlast nije mogla funkcionirati bez »ustavne većine«, a da bi ta ustavna većina bila postignuta, plaćena je i cijena kompromisa ustupcima desnim radikalima (neprecizne odredbe o referendumu na osnovi inicijative birača u prvoj promjeni Ustava) i umjerenoj frakciji političke klase prethodnoga poretka (dogovori s DC-om prigodom druge ustavne promjene).
Unatoč tome što je većina biračkoga tijela od koalicije očekivala politiku diskontinuiteta prema prethodnom poretku, Vlada je pragmatično vodila politiku »pogodbene tranzicije« - postupnih političkih promjena, što nisu bitno pogodile nosioce bivšega poretka koji sada funkcioniraju kao okosnica parlamentarne (ali ne samo parlamentarne) opozicije.
Prvi je IDS odlučio ne sudjelovati u takvu tipu pragmatične politike, a da pritom nije odustao od zajedničkih političkih vrijednosti što su ga povezale s ostalim strankama koalicije u predizbornu i postizbornu koaliciju, pa ljetos, kad je bilo postavljeno pitanje povjerenja Vladi, nitko nije niti pomišljao da bi parlamentarni zastupnici te stranke otkazali povjerenje Račanovu kabinetu.
Odnos prema brzini i dubini političkih promjena jasno je profilirao dva politička bloka unutar trećesiječanjske koalicije. Osim IDS-a, radikalni diskontinuitet prema bivšem poretku svome su biračkom tijelu eksplicitno nudili, a nude mu ga i danas, LS i HNS, a i druge dvije regionalističke parlamentarne stranke - SBHS i PGS.
Za razliku od njih, »velika trojka«, koja je okosnica Vlade, zastupa pragmatičnu politiku postupnih promjena.
I jednima i drugima »oni drugi« postaju opterećenjem.
U »velikoj trojci«, na primjer, misle da nepotrebno u javnosti snose cijenu predizbornoga obećanja HNS-a o 200 tisuća novih radnih mjesta, a mnogi će tvrditi da to obećanje HNS eliminira kao racionalnu demokratsku stranku.
Naime, obećanja što ih političari daju u predizbornoj kampanji, a da i ne misle da bi ona mogla biti ispunjena (a birači ih često prihvaćaju ne očekujući ostvarenje), kvalificiraju takvu stranku kao populističku, a ne demokratsku.
U HNS-u će, međutim, reći da njihovo predizborno obećanje nije bilo populističko nego da je ostvarivo promjenom makroekonomske politike, a Vlada ju je nastavila voditi u okvirima vrlo sličnima onima HDZ-ovim, samo s ograničavanjem partijskoga voluntarizma, nereda, krađe i porezne evazije.
Izlaskom HNS-a iz Vlade, Račan i njegovi koalicijski partneri oslobodili bi se obveze. Svaki će politički pragmatik reći da je spominjanje 200 tisuća obećanih, a neostvarenih, novih radnih mjesta visoka cijena što je koalicija plaća za samo dva parlamentarna glasa.
S druge strane, samo jedan ministarski resor, u kojem je pak njen ministar samo »djelomično autonoman«, mali je »dobitak« što ga stranka mora platiti sustezanjem od javne kritike odustajanja od radikalnoga diskontinuiteta prema prošlom poretku.
Radimir Čačić je samo djelomično funkcionirao kao uspješan ministar. Uspješan je bio onda kad je nudio nova rješenja i diskontinuitet prema politici bivše vlade. Za razliku od dobro zamišljenog projekta socijalno poticane stanogradnje, koji će ostati najvećim ministrovim uspjehom, i pod njegovim je vodstvom politika prema prognanicima-povratnicima u ministarstvu nastavljena na vrlo sličan način, čak s istim »kadrovima«, kao i za
prethodnoga poretka.Isti vrijednosni sustav i samo malo ograničen diskriminatorski odnos prema dijelu stradalničke populacije pokazuje da Čačić nije imao snage osigurati diskontinuitet ni u svome ministarstvu te da je i tu morao platiti cijenu koalicijskih odnosa i »pogodbe« s političkom klasom prošloga sustava. U takvim je okolnostima čak i za Čačića i njegov politički kredibilitet povoljnije napuštanje ministarskog položaja.
U Saboru se ne bi ništa odlučujuće promijenilo
Pozicija LS-a još je jasnija, jer ta stranka de facto ne participira u Vladinu kabinetu. Relativno uspješnoga ministra Kovačevića više ne prepoznaju kao LS-ovca, a jedan od rijetkih pomoćnika ministara iz LS-ove kvote (onaj što se obrukao, jer nije znao da postoji HHO) tvrdi kako je na svom položaju kao »ekspert«, a ne kao stranački čovjek.
Ako bi pak HNS i LS napustili Vladu, u Saboru se ništa odlučujuće ne bi promijenilo, jer njihovi bi zastupnici, poput IDS-ovaca ljetos, u temeljnim vrijednosnim pitanjima jednostavno morali podržati svoje donedavne koalicijske partnere.
Ipak, u takvim bi se okolnostima u političkom sustavu stvorila nova dinamika, u kojoj bi Predsjednik Republike dobio novo značenje.
On je i onako prepoznat kao zastupnik politike diskontinuiteta, a u novim bi okolnostima, kao individualni nosilac vlasti, dobio dodatni manevarski prostor za »konfliktnu suradnju« s kolektivnim tijelom izvršne vlasti - Vladom.
Iako formalno nije stranačka osoba, Predsjednik bi u novim okolnostima postao novim žarištem političkoga okupljanja, stvaranja programski bliskoga bloka stranaka, najvjerojatnije prema modelu programske koalicije kakav zagovara Zlatko Kramarić.
Autor je nezavisni politički analitičar