Susret nasilnika i žrtve – naramcima udbaških saznanja naoružanog lovca i goloruke lovine – bio je očekivano psihotičan, traumatičan i mučan. Televizijsko suočenje poniženog objekta i gordih subjekata desetljetne hadezeovske špijunaže na HTV-u svelo se uglavnom na Feralov unaprijed očekivan sraz silovatelja i silovanih. Sve je bilo predvidivo zakonito, pravedno i argumentirano; žrtve su uhođenje same provocirale, zavodeći žbire svojim pisanjem i kontaktima, kopanjem po grijesima nedodirljivih i čeprkanjem po državnim tajnama i ratnim ranama, pa novinarska žgadija – riječ je perjanika Tuđmanove političke policije - po labrnji i nije dobila koliko je objektivno zaslužila. Činjenica da je u SZUP-ovoj arhivi ostalo čak 126 fascikli bjelodanih novinarskih “kurvi” ne govori apsolutno ništa na štetu pravednih silnika, nego samo dokazuje žurnalističku promiskuitetnost. Judoškudaši, hulje i piskarala – znao je reći pokojni general – ionako su tek bijesne muhe koje zvrndaju oko djevičanski čistih ruku čuvara “nacionalnih” interesa i svete nam državnosti.

Ganutljivo i dirljivo bilo je čuti marksističkog stručnjaka Markicu Rebića kako dvije godine nakon smjene vlasti naciji otkriva zaplotnjačke mirogojske sastanke Mate Granića koje je uspješno razotkrio njegov SIS; teško je bilo ne rasplakati se nad tugom Smiljana Reljića koji je javnosti obrazlagao kako su ginekološki kartoni, obiteljske tajne, te seksualne i ine sklonosti prisluškivanih pukom greškom HDZ-ovih “arhivskih čistača” ostale u dosjeima. Bilo je, naposljetku, upravo fatalno što se – ‘bem ti ekran! - nije moglo od dragosti zagrliti Ivana Jarnjaka nakon njegovih uvjeravanja da je, jednako kao i Hitlerovi ministri, “sve radio po zakonu”. Legislativa koju su sami krojili, te crijeva iznurenih i silovanih u Tuđmanovoj prosekturi još su jednom zakrilila sav smrad besprizorne prošlorežimske represije bez da je itko od silnika i pokušao građanima objasniti presudno značenje novinarske ciste na jajniku po nacionalnu sigurnost. Čak je i pokajnička izjava bivšeg šefa HIS-a Šeparovića o primarno političkoj pozadini dramatično velikog kruga uhođenih u eri Franje Tuđmana (od novinara do oporbenih političara i inih neprijatelja poretka) ostala tužno lebdjeti u ustajalom političkom uzduhu. Nitko - a prije svega Račan, Budiša, Čačić... – nije, naime, dosad ni slova lanuo gdje li su se to djenuli njihovi špijunski kartoni, a kamoli što se u međuvremenu desilo s njihovim tvorcima i naručiteljima. Svaki špijun radio je tek svoj posao, jednako kao što svaka vlast voli pokajnike.

Tako su primarijus Jarnjak i prof. Penić, uz asistenciju anesteziologa Rebića, Reljića, Brzovića i ostatka liječničkog tima, dobili priliku posve mirno i nadasve svetački pokušati pravdati prošlorežimsku kancerogenost i ovorežimsku neplodnost. Ginekološke pretrage u obavještajnoj zajednici, koje su puno desetljeće obavljane pod paskom najpoznatijega Doktora u Hrvata, ostat će time, zajedničkim naporima ove i prošle vlasti, puki Veronikin rubac za povremeno politikantsko mahanje. Legenda, inače, tvrdi kako se rečeni Doktor ovih dana slatko smijao Lučinovoj ideji o spaljivanju dosjea, uz opasku kako bi za uništenje tolikih saznanja o ljutim mu protivnicima, zločinstvima, špijuniranju i teroru ipak bio primjereniji – krematorij.