Hrvatski SZUP, zamišljen kao tajna služba po uzoru na njemački Ured za zaštitu ustava ili britanski MI5, daleko je od zapadne prakse / Netko tko je pola života radio u tvornici baterija pa je završio dopisnu školu, ili je po struci nekada bio kvalificirani bravar, vozač, pomoćni skladištar ili vodoinstalater - na Zapadu ni u snu ne bi mogao biti prvi čovjek nacionalne sigurnosti ili u prvoj postavi / Tajno prikupljanje podataka prilikom operativne obrade novinara u tako postavljenom obavještajnom sustavu mnoge je stvari dovelo do apsurda

Ipak, u cijelom problemu važnije je nešto drugo: ova afera težak je udarac hrvatskom obavještajno-sigurnosnom sustavu (osobito SZUP-u), jer tolika količina sačuvanog prljavog rublja ne može se pronaći ni u jednoj suvremenoj tajnoj službi. Isto tako, mnogi čitači će shvatiti (i o tome onda u beskraj pričati) koliko je nepotrebnih podataka o njima i njihovim obiteljima prikupljano, koliko je truda i novca potrošeno da se nekoga tko je »potencijalno sumnjiv« stalno nadzire. Rezultat: u Europi, čak i u tranzicijskim zemljama koje su uspješno preležale takve dječje bolesti, postavit će se pitanje kompetentnosti, stručnosti i spremnosti hrvatskog obavještajno-sigurnosnog aparata.

Hrvatski SZUP, zamišljen kao tajna služba po uzoru na njemački Ured za zaštitu ustava ili britanski MI5, daleko je od zapadne prakse. U njemu su djelovale dvije vrste operativaca: agenti bivšeg komunističkog režima koji su 1990. preuzeti kao korisna radna snaga (koja će zbog egzistencijalne prestrašnosti bespogovorno i servilno obavljati svaki ponuđeni posao) i oni koji su u službu došli nakon 1990. godine.

Dio njih se idućih godina pokazao najblaže rečeno nadobudnim dinamičnim amaterima, a vrlo često diletantima i štetočinama koji ne znaju ništa o obavještajnim suptilnostima, ali su se zato voljeli slikati (na Zapadu bi zbog toga odmah bili otpušteni), pojavljivati se u medijima i beskrajno dugo i hvalisavo pripovijedati najviše o sebi. Neki od njih su se u novom poslu potpuno izgubili i počeli sustavno raditi ono što je prava mora za sve ozbiljne obavještajne i protuobavještajne službe: trgovati tajnim dokumentima.

Još su se gorima u hrvatskoj obavještajnoj zajednici pokazali proračunati konvertiti - osobe koje se ranije u totalitarizmu nisu uopće bavile sigurnosnim poslovima, a nisu bile ni opozicija. Demokratske promjene su pak vješto iskoristili ubacivši se na vrijeme u kadrovski vrtuljak, završivši kao »prvoborci« demokracije ili, samo igrom slučaja, upravo u raljama bivših tajnih službi kao visoki činovnici ili čak njihovi šefovi. Dakako, njihova se stručna i radna sposobnost u tako specifičnom ambijentu vrlo brzo pokazala manjom od kalorične vrijednosti lišajeva.

Površno i neselektivno kadrovsko sito propuštalo je na vrhunska mjesta osobe koje imaju časna zanimanja, ali su ušle potpuno nepripremljene u profinjenu obavještajnu ili protuobavještajnu strukturu. Netko tko je pola života radio u tvornici baterija pa je onda završio dopisnu školu, ili je po struci nekada bio kvalificirani bravar, vozač, pomoćni skladištar ili vodoinstalater - na Zapadu ni u snu ne bi mogao biti prvi čovjek nacionalne sigurnosti ili u prvoj postavi.

Takav ljudski potencijal, koji je nažalost dominirao u hrvatskim tajnim službama, a stvoren je i odgajan u autoritarnom duhu i prema nedemokratskim obrascima, jednostavno je sam sebi proizvodio posao i svuda »otkrivao« špijunske zavjere koje ugrožavaju ustavni poredak. Stoga je tajno prikupljanje podataka prilikom operativne obrade novinara u tako postavljenom obavještajnom sustavu mnoge stvari dovelo do apsurda.

Primjerice, potpisnik ovih redaka bio je za nacionalnu sigurnost Hrvatske toliko opasan da je bilo potrebno upornim, tajnim motrenjem ustanoviti koja imena i nadimke daje mačkama lutalicama koje svakodnevno hrani ispred zgrade gdje stanuje. Ili snimiti kako telefonski, u studenom 1994. godine, tužnim i plačljivim glasom izvješćuje svoje prijatelje da njegova omiljena Winnie (afrička papiga, dobila je ime po nestašnoj ženi Nelsona Mandele) nije preživjela kasnojesensko mitarenje, a Bihać samo što nije pao u srpske ruke!

Fran Višnar