Ivan Penić, Smiljan Reljić, Markica Rebić, Miroslav Tuđman nikad u javnosti nisu uživali neki značajniji ugled. Ono što se u vezi s njima sada otkriva ni za koga ne bi trebalo predstavljati iznenađenje. Ali Jarnjak je svojim - prefriganim ili zagorsko mudrijaškim – “ne bi se štel mešat” stavom, uživao široke simpatije. Iako ministar policije, slovio je kao jedan od dobrih hadezeovaca. Pogotovo otkad se saznalo da vlastitom odlukom nije htio poslati policiju u razbijanje provjeda u korist Stojedinice. Sada se saznaje da je, na isti način kao i Penić, godinama potpisivao naloge, kojima se špijama odobravalo razbijanje privatnosti novinara i drugih, Tuđmanovom režimu nesklonih osoba.

Jarnjak u tom pogledu nije usamljen. Slične se stvari otkrivaju i o nekim drugim HDZ-ovim “demokratima”. U Tuđmanovoj je vlasti postojalo krilo, koje se od onog drugog razlikovalo ponajviše po tome što se javnosti pokušavalo predstaviti kao jako fino i demokratski navudreno. Prali su ruke od primitivizma i nacionalističkog ludila svojih stranačkih drugova, sebe su prikazivali kao branu da se stvari ne zakotrljaju još gore. Zapravo su bili Ijudi s dva lica, HDZ-ovi dubl momci.

Jedan nedavno objavljenl stenogram pokazao je da su, primjerice, Nikica Valentić i Franjo Gregurić, ti uglađeni i salonski uparađeni demokrati, svojedobno, na nekom sastanku na Pantovčaku, najviše forsirall da se Srbima žestoko pokažu zubi, da se jednom zauvijek riješi taj problem, ZNA SE, na koji način, tako da ih je čak i Tuđman morao smirivati. Ili, govoreći o slučaju Šibenik i objašnjavajući Šuškovu u stenogramima zabilježeriu rečenicu da neugodnog svjedoka zločina i kriminala, Marija Barišića, “treba eliminirati”, Jarnjak danas kaže da to nije bio i nalog za likvidaciju: “Velika je razlika između eliminirati i Iikvidirati”. A Barišica su baš u to vrijeme pokušali eliminirati iz života, u navodno namještenoj prometnoj nesreći.