Monetarizam, kao udarna poluga neoliberalizma, temelji se na ideji slobodnog (nadnacionalnog) ekonomskog prostora, gdje se naglašena sloboda pridaje financijskim transakcijama. Teza o internacionalizaciji financijskog sustava općenito je prihvaćena, kao uostalom i ona o kretanju roba i usluga. Međutim, kada se radi o vlasništvu nad financijskom infrastrukturom, poglavito bankovnom, postupci se bitno razlikuju u primjerima razvijenih i nerazvijenih zemalja.

Primjećuje se kako se nerazvijene zemlje i zemlje u tranziciji benevolentno odnose prema tom vlasništvu, prepuštajući ga, što je i naš slučaj, gotovo u potpunosti stranim vlasnicima, dok razvijene zemlje nisko limitiraju udjele vanjskih vlasnika u nacionalnim bankama (20-30 posto) smatrajući ih strategijskim prioritetima. Ulazak banaka iz razvijenih u ove druge zemlje obično se objašnjava potrebom njihove restrukturacije i dokapitalizacije, odnosno njihovim pripremanjem za ozbiljna ulaganja u nacionalno gospodarstvo.

Međutim, tijek događaja obično svjedoči suprotno, pokazuje se kako su strani ulagači motivirani kratkoročnim profitnim interesima, što nerjetko dovodi do iscrpljivanja nacionalnih bankovnih resursa, i do brzog povlačenja ulagača nakon toga. Valja, doduše, kazati kako se, suprotno takvim pojavama, susreću i ulagači motivirani strategijskim, dakle dugoročnijim interesima, napose kada se radi o zemljama bogatih prirodnih resursa, ili jeftine radne snage.

Hrvatski je slučaj specifičan budući da su motivacije ovdje vezane i za brze i visoke financijske učinke i relativno niske rizike, ali i za strategijske perspektive, poglavito one geopolitičke naravi. Naime, ulagači u hrvatski bankovni sustav bili su privučeni iznimno visokim kamatnim zaradama, godinama zajamčenim ekonomskom politikom, da bi danas smanjivanjem tih zarada, svoje interese pomicali prema geopolitički uvjetovanim razlozima. Bankovni sustav, uz to, bio je jeftin, nakon što je država platila i omogućila njegovu sanaciju. Hrvatska gospodarska situacija danas jamči stabilan izvor depozitnog novca, koji zbog restrikcijskog gospodarskog koncepta, ali i jednosmjernih transfera (devize) ulazi u sve veće viškove. Ta okolnost, u uvjetima totalnog siromaštva i bagatelne radne snage u istočnom susjedstvu, jamči dugoročno izdašne profite vlasnicima banaka u Hrvatskoj.

Radi se o dijelu svijeta koji paradigmatički podsjeća na pozicije Dalekog istoka iz vremena sedamdesetih. U prilog istom motivu ide i forsirana organizacija mirovinskih fondova i naravno njihova moguća brza transformacija u sustav profitabilnih plasmana. Sve to je paradoksalno hrvatskim gospodarskim potrebama i mogućnostima, budući da se radi o zemlji žednoj kapitala. Prepuštajući gotovo u potpunosti bankovni sustav iznozemnim vlasnicima (više od 90 posto), Hrvatska se suočila i s dodatnim prijetnjama, koje u spirali našeg geopolitičkog okružja i mentalnih opterećenja, stvaraju sveudilj nove i kompleksnije fobije i podozrenja, ali treba priznati i realne nelagode.

Tako se Hrvatska u recentnim događanjima oko privatizacije najveće banke ZABA-e (Zagrebačka banka), našla pred prijetnjom monopola koji prema svojim nacionalnim obilježjima sve više penetrira u sukob geopolitičkih opcija. Radi se o poznatom antimonopolskom scenariju HNB-a, prema kojem je potencijalnim preuzimateljima ZABA-e postavljen uvjet prodaje Splitske banke čiji su oni danas vlasnici, kako bi se onemogućila monopolska, odnosno osigurala konkurentska, pozicija sustava. Ali, postalo je ubrzo jasno da je i ovaj monopolizam višedimenzionalnog značenja, budući da uključuje ne samo kriterij vlasničkog već i kriterij nacionalnog identiteta. Jer, aktualni vlasnik Splitske banke ima domicil u Italiji, dok su njezini potencijalni kupci, za sada, bankari uglavnom njemačkog i belgijskog domicila, kod čega zadnji kapitalski povezani s talijanskom skupinom. Prosuđujući geostrategijskim metrom, postaje jasno kako hrvatski bankovni sustav uz dvije jake talijanske skupine na domaćem terenu (ZABA i Privredna banka) i s pridruženim sestrinskim kapitalom, postaje podložan jakom monopolu, koliko kapitalske, toliko i nacionalne provenijencije.

Evidentno, u sukobu se stranih ulagača radi o imperativu vezanom uz pitanja domaćeg nacionalnog suvereniteta, odnosno o potrebi da se otklone monopoli bankovnih grupacija, kako bi se očuvao monetarni suverenitet, također da se usporedo s tim otklone prijetnje geopolitičkih monopola, koji nalažu izbalansiranu nacionalnu poziciju europskih vlasnika kapitala, u ovom slučaju Talijana i Nijemaca.

Zajedno prosuđujući, moguće je upozoriti, ali i izvuči pouku, kako ne stoje kod nas redovito plasirane ekspertize i naputci o nuždi brze privatizacije bankovnog sustava i internacionalizacije nacionalnog financijskog prostora, kao uvjeta najširih integracija. Vidljivo je, što više, naime, već i iz opisanih događaja kako je monetarni suverenitet krhka kategorija i kako sukladno tomu prosta deklaracija o njemu, zajamčena nacionalnom valutom (kuna), može biti, u silnicama financijskih odnosa moći, brzo poništena. Ako Hrvatska želi osigurati istinski suverenitet na svom financijskom području, ona će morati više ulagati u bankovno vlasništvo, i šire razraditi svoj antimonopolski sustav.