Čelnici pet stranaka još nisu stigli potvrditi premijeru Račanu spremnost za ostanak u koaliciji u drugoj polovini mandata, ali svi su izgledi da će to učiniti već sljedećeg tjedna. Tada bi se konačno trebao održati njihov više puta odgađani odlučujući susret od kojeg se očekuje da će riješiti, ili barem zaliječiti, političku krizu koja je početkom jeseni izbila u koalicijskim odnosima.

Da bi pronašao snažan motiv za obnovu kohezije u posustaloj petorki, iz petnih žila potrudio se sam Račan koji je od najbližih suradnika u Vladi nedavno zatražio da zajedno s proračunom za iduću godinu što ambicioznije postave ciljeve koalicijske vlade za drugi dio mandata. Nema sumnje da su Banski dvori “Razvojne prioritete Vlade do 2004.”, kao i mnogo toga važnoga dosad, radili u posljednji trenutak, tek kada je voda došla do grla. No, sada se Vlada ipak može pohvaliti da za nastavak mandata ima kakav-takav programski paket. S njime bi konačno mogla zaigrati aktivniju ulogu ne samo u politici, nego i u gospodarstvu - ali prije svega, zakrpati popucale šavove u vladajućoj koaliciji.

Teško je, međutim, vjerovati da će doći do “široke koalicije za razvoj Hrvatske” koju je Račan ponudio u četvrtak. Iza tog poziva vjerojatno se ne krije ništa ambicioznije od pukog nastojanja da se zadrži na okupu Vladina dosadašnja politička i socijalna baza (petorka, glavnina sindikata i znatan dio poslodavaca). Čini se da je ponuda za stvaranje društvene koalicije - šire od dosadašnje, koja bi uključila i oporbu - Račanov maksimalistički cilj, poput goluba na grani, a da će u stvarnosti biti zadovoljan ako zadrži vrapca u ruci.

Takav ishod najvješćuju i dva najnovija, kontradiktorna poteza vlasti. Ministar unutarnjih poslova Šime Lučin iznenada je odlučio odškrinuti dosjee nekih novinara i političara prisluškivanih u doba HDZ-ove vlasti. Iako je dio javnosti taj korak shvatio kao Lučinovo nastojanje da se (nelegalno?) prisluškivanje političara i novinara više nikad ne ponovi, čini se da im to nitko ne može zajamčiti, jer je praćenje zanimljivih ljudi sastavni dio posla obavještajnih službi u svim državama, pa i ove vlasti. Pravi je problem kako osigurati kvalitetan nadzor nad tajnim službama kako ih vlast - umjesto za nacionalnu sigurnost - ne bi (zlo)upotrebljavala u koris jedne političke opcije.

U tom sklopu ni Lučinovo “otvaranje” nekih političkih dosjea ne čini se principijelnim i konstruktivnim korakom, jer bi najlogičnije bilo omogućiti dostup do svih političkih dosjea - i onih iz doba komunizma, i onih poslije 1990. - s time da građani mogu vidjeti i obrazloženja zbog kojih su pojedini građani praćeni. No, još bolje od toga bilo bi da se svi dosjei konačno zaključaju od javnosti, jer svako njihovo djelomično objavljivanje samo je nastavak političkih manipuIacija kakve su vođene i u doba HDZ-a.

Koliko se može razabrati, glavna svrha “slučaja dosjea” jest pokušaj da se pokolebani članovi i pristaše vladajuće koalicije homogeniziraju, tako da ih se okupi na lošim uspomenama iz doba HDZ-ove vlasti, koje najčešće simbolizira Ivić Pašalić. Protiv njega je i državni odvjetnik pokrenuo akciju, tražeći da mu se oduzme zastupnički imunitet, a vlast se, čini se, odlučno prihvatila borbe s kriminalom iz doba bivše vlasti. Krenula je, očito, i u obračun s Pašalićem, što bi odgovaralo i mnogima iz HDZ-a i ostatka oporbe. No, vlast mora paziti da mu ne “napakira” ono što mu se pripisuje, a što mu se ne može dokazati, odnosno da ne stvori od njega svojevrsnog političkog heroja. U Hrvatskoj se više ne smiju događati politička suđenja poput onih prije 1990. godine, koja su se poslije demokratskih promjena nastojala zaustaviti ponajprije Tuđmanovim osobnim zalaganjem - iako su mladi ljudi poput Pašalića takva suđdenja možda i priželjkivali. Naime, upravo Tuđmanov osobni primjer (kao i Račanov) pokazao je da se svi ljudi mogu mijenjati - nagore i nabolje.

Dok je Lučinov potez, kako rekosmo, usmjeren uglavnom na zbijanje redova oko vladajuće koalicije, drugi Vladin korak - žestok odgovor na poruku Hrvatske biskupske konferencije prouzročio joj je u javnosti štete, piIeći neke grane na kojima i ova vlada sjedi te otvarajući krizu u odnosima vlasti i Crkve.

Istina je da je Katoličkoj crkvi trebalo osam godina da se distancira od HDZ-a, putem Bozanićeve teze o grijehu struktura, a da joj je puno manje trebalo za distanciranje od vladajuće petorke. No, Crkva zasigurno nije dočekala petorku tako toplo kao svojedobno HDZ, pa je ova vlast nije ni mogla toliko razočarati koliko ju je u mnogim socijalnim pitanjima razočarao HDZ. Stoga ni najnovija biskupska poslanica za vlast nije “preoštra”, nego je samo znak da crkveni vrh radi svoj posao i da sve više prepoznaje društvenu apatiju nastalu nakon velikih očekivanja koja su petorku dovela na vlast. Za Vladu bi najbolje bilo da uopće nije reagirala na biskupsku poruku. Od Vlade se ne očekuje da se sljubi s Crkvom, jer to niti Crkvi ne koristi, ali s druge strane, s njom ne bi trebala otvarati nepotrebne sukobe, pogotovo kada želi dobiti širu društvenu potporu za razvojnu koncepciju za koju se sada zalaže. U suprotnom, Vlada na jednoj strani pokušava liječiti krizu, a na drugoj je otvara.