O ratu u Bosni napisana je već čitava mala biblioteka, no Simmsova knjiga je prva detaljna studija o utjecaju britanske politike na taj sukob. To je zapravo studija o blefu srpskih političara koji su uspjeli uvjeriti Zapad u svoju tobožnju nepobjedivost. No, zajedno sa Srbima blefirali su i Britanci, od Hurda i Rifkinda, do »povjesničara u vojarnama i etnografa u parlamentu i tisku«, od kojih »nitko nije imao ni najblaže veze o tome što govori«

Tekući rat u Afganistanu na neobičan je način aktualizirao knjigu o sukobu u Bosni, koja se upravo pojavila u britanskim knjižarama. Brendan Simms, koji na Cambridgeu predaje međunarodne odnose, objavio je debeli tom pod naslovom »Najsramnija ura - Britanija i uništenje Bosne« - djelo koje nesmiljeno raščlanjuje britansku politiku u zaraćenoj Bosni. »Evo nas nakon nekoliko godina i pitamo se zašto toliki muslimani u svijetu... imaju nepovjerenja u naše razvikane "vrednote" te zašto ih preziru. Želite li znati zašto? Ova knjiga pruža dio odgovora«, napisao je u jednom prikazu Simmsovog djela, britanski stručnjak za područje bivše Jugoslavije, Marcus Tanner.

Simms oštro šiba pragmatizam britanske konzervativne vlade i njenih ministara, koji su rano povukli znak jednakosti između napadača i žrtve. Tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni, britanski političari i lijeniji dio londonskih novinara, uporno su ponavljali mantru da Zapad tu ne može ništa, sve dok »zaraćene strane« jednostavno »inzistiraju na tome da ubijaju jedni druge«. Jedna »zaraćena strana«, ona srpska, bila je, dakako, naoružana od zuba, dok su ostale bile isprva gotovo goloruke, s borcima koji su na frontu išli u tenisicama. Zna se kome je na ruku išao embargo na izvoz oružja u BiH.

Simms se pita kako su kultivirane, iskusne i obrazovane osobe - poput tadašnjeg šefa Foreign Officea, Douglasa Hurda, britanskog ministra obrane Malcolma Rifkinda, ili mirovnog posrednika Davida Owena - mogle toliko promašiti u Bosni. Dalo bi se raspravljati je li u pitanju bio nedostatak morala ili manjak prosudbe, no Simms misli da se radilo o ovom drugom. Pomanjkanje volje da se vojno intervenira na račun napadnute, slabije strane, on naziva »konzervativnim pesimizmom«. Riječ je u duboko skeptičnom uvjerenju, nastalom na površno povučenim paralelama sa Sjevernom Irskom ili Vijetnamom. Takva škola mišljenja drži da se u sukobima poput bosanskog, ili prije toga u Hrvatskoj, nije vrijedno angažirati, jer se na tok povijesti ne da bitno utjecati.

U pozadini te osnovne teze, poput grčkog kora odjekuju brojni citati kojima je Simms popratio svoju knjigu. Jedan od zabavnijih potječe iz ustiju Douglasa Hogga, nižeg ministra u britanskom ministarstvu obrane, koji je tvrdio da bi za intervenciju protiv Srba u BiH bilo potrebno - 500.000 zapadnih vojnika. Kroz knjigu se provlači i galerija britanskih srbofila, poput konzervativnog zastupnika Sira Petera Tapsella, koji je u svibnju 1995. izjavio da su Srbi »jedna od najžešćih, najhrabrijih i najdomoljubnijih rasa na svijetu«, a Velika Srbija je »san koji nikada neće umrijeti«.

Gornjoj smjesi treba pridodati dozu predrasuda prema Hrvatima i muslimanima, kao, tobože automatskim suradnicima nacista u Drugom svjetskom ratu. »Ako ste Hrvat, možete se sjetiti da vam se otac borio na strani Nijemaca«, napisao je tako britanski konzervativni zastupnik, Nicholas Budgen. Što se pak tiče britanskih časnika u Bosni, po ocjeni UNPROFOR-ovog glasnogovornika Michaela Williamsa (koji je i sam Britanac), ovi su bili »u cjelini nastrojeni jako pro-srpski, a mislim da su prisutni bili i jaki elementi protumuslimanskih i protukatoličkih predrasuda«. Pozivi lady Thatcher i njenih malobrojnih istomišljenika - da na srpsko nasilje valja uzvratiti silom - ostali su usamljeni.

Kada su Britanci jednom odlučili da sami ne žele intervenirati - najprije u Hrvatskoj, a potom u BiH, žestoko su se borili i protiv toga da to ne bi učinio netko drugi, posebice ne Amerikanci. Zbog toga je, tvrdi Simms, »Britanija odigrala posebno katastrofalnu ulogu u razaranju Bosne«. Ni američka administracija nije u Bosni bila bezgrešna, ali kada je do sredine devedesetih Washington počeo zagovarati dizanje embarga na izvoz oružja i zračne udare protiv Srba, London se silno ukopao protiv toga. U jednom svom izvješću za UN poljski političar Tadeusz Mazowiecki je napisao da je »svaki put kada se pojavila šansa djelotvorne akcije odvraćanja Srba«, intervenirao »određeni zapadni državnik da to spriječi«. Ime tog državnika je - Douglas Hurd.

Dolaskom laburista na vlast, te odlaskom konzervativaca 1997., britanska politika u bivšoj Jugoslaviji promijenila se iz temelja. Novi premijer Tony Blair i njegov ministar vanjskih poslova Robin Cook bili su, prema sjećanju tadašnjeg glasnogovornika State Departmenta, Jamesa Rubina, »dah svježeg zraka«. Bez Blaira i Britanaca NATO ne bi uspio sačuvati jedinstvo potrebno da se dobije rat na Kosovu, smatra Rubin. Takva politika na kraju je dovela i do pada Miloševića u Beogradu - sve to bez »pola milijuna trupa« o kojima su u Londonu ranije fantazirali protivnici vojne intervencije.

O ratu u Bosni napisana je već čitava mala biblioteka, no Simmsova knjiga je prva detaljna studija o utjecaju britanske politike na taj sukob. To je zapravo studija o blefu srpskih političara, koji su uspjeli uvjeriti Zapad u svoju tobožnju nepobjedivost. No skupa sa Srbima blefirali su i Britanci, od Hurda i Rifkinda, do »povjesničara u vojarnama i etnografa u parlamentu i tisku«, od kojih »nitko nije imao ni najblaže veze o tome što priča«. Simmsova priča tek je prva verzija, nastala na temelju objavljenih članaka, knjiga, te razgovora sa svjedocima.

Na definitivnu verziju priče o britanskoj politici u Bosni trebat će pričekati još godinama, možda desetljećima, dok se ne otvore trezori sa službenim dokumentima prispjelim za objavljivanje - ako ikada sve uopće bude obznanjeno. Nekih od glavnih protagonista tada vjerojatno neće više biti na sceni. Jednom od ključnih, Douglasu Hurdu, moglo bi se možda dogoditi da mu, kako mu je netko prorekao, na nadgrobnom spomeniku bude zapisana - Bosna.