Za obavještajce školovani stranci, trenutno u Hrvatskoj, smatraju da ponovni dolazak HDZ-a na vlast ne bi bio smak svijeta, ali bi prisilio najrazvijeniji dio Europe da širom otvori oči i pažljivo prosuđuje što će na unutarnjem i vanjskom planu poduzimati HDZ

Da bi se zadovoljila znatiželja i ovih novih »reformiranih« zaštitnika hrvatskog ustavnog poretka, napišimo otvoreno: za obavještajce školovani stranci, a trenutno nazočni u Hrvatskoj, smatraju da ponovni dolazak HDZ-a na vlast ne bi bio smak svijeta, ali bi prisilio najrazvijeniji dio Europe da širom otvori oči i pažljivo prosuđuje (kao prije nekoliko godina u Austriji) što će na unutarnjem i vanjskom planu poduzimati HDZ. Obavještajna njuškala u Hrvatskoj slažu se da HDZ ne bi mogao sam sastaviti vladu. Gotovo je sigurno da bi prvo bacio koalicijsku udicu HSLS-u (s Budišom na čelu stranke tim bolje ili ako treba i bez njega) i HSS-u (stara Tuđmanova ideja »kada zagusti«).

Kombinacija Ivo Sanader kao predsjednik vlade i Mate Granić kao ministar vanjskih poslova (a možda i jedan od potpredsjednika vlade) zadovoljila bi europske kriterije, ali ne i unutarstranačke jastrebove. Stoga, misle oni stranci koji javno u Zagrebu obilaze povijesne i kulturne znamenitosti (mlateći usput po štruklima, puricama s mlincima i ostalim delicijama, a tajno skupljajući korisne podatke, dakako ne onako šlampavo i prozirno kao SZUP u doba ministrovanja Ivana Jarnjaka), Sanader je bio od samog početka izložen većim kritikama u vlastitim redovima nego danas Ivica Račan od čitave oporbe. Sanader, kao čovjek sa šlifom, ne bi dopustio da se javno vidi kako ga HDZ-ovi nezadovoljnici nemilosrdno gaze po prstima, pa bi i sam u početku, da bi ih zadovoljio, više koristio žešću domoljubnu retoriku.

Naši službeni i neslužbeni gosti iz zapadnih demokracija nadalje smatraju da takvo taktiziranje ne bi moglo duže potrajati, jer u Bruxellesu i Washingtonu ne žele više slušati o bilo kakvoj značajnijoj reviziji hrvatske vanjske politike. Istodobno, na unutarnjem planu svaki radikalizam bio bi kontraproduktivan za HDZ i njegove koalicijske partnere: da bi doista bio međunarodno prihvaćen i uvažavan, Sanaderov kabinet ne bi smio biti desniji od tradicionalnih europskih konzervativnih stranaka.

Ivo Sanader kao premijer vrlo brzo bi se suočio s velikim nevoljama: rekordnu nezaposlenost ne bi mogao kresati bez pomoći sa Zapada gdje će, vrati li se HDZ na vlast, bez sumnje odmah još jače pritegnuti sve financijske vijke dok ne vide kamo ide Hrvatska. Drugi problem su vojska i policija. Može HDZ na tom planu obećavati što god mu je drago. Realnost je pak vrlo opipljiva: u EU i mjerodavnim europskim integracijama Hrvatskoj će i dalje uporno držati sva vrata zatvorena ako se u oba resora ne smanji broj radnih mjesta, a cjelokupna vojno-sigurnosna djelatnost ne postane do kraja transparentna i depolitizirana.

Ipak, teži problem za Sanadera bilo bi produljavanje nesuglasica s Pantovčakom i Uredom predsjednika Stjepana Mesića. Kohabitacija Mesića sa HDZ-ovcima, koji su pregrupirali redove i došli u poziciju da pušu u državna jedra, bila bi neugodnija od svih poznatih primjera u Europi i šire. A što ako HDZ-ovski vukovi dobro navuku janjeće kože? Ništa. To je u praksi nemoguće ostvariti.

Fran Višnar