ZAGREB, 18. studenoga - Umirovljeni brigadir Hrvatske vojske Predrag Matić, vukovarski branitelj i zapovjednik, borac s Trpinjske ceste, zatočenik srbijanskih logora, ovih dana predstavlja svoju knjigu o obrani Vukovara, »Ništa lažno«. Cilj mu je, kaže, progovoriti o veličanstvenoj obrani Vukovara, kojemu ne treba istina iz usta »napuhanih heroja«. A jedna od istina je i odgovor na pitanje kad je zapravo pao Vukovar, 18. ili 20. studenoga.

- Nema govora o tome da je grad pao 18. studenoga, kad je 20. studenoga jedna bojna još pružala otpor! Dokaz tome su i danas živi ljudi. Na mojoj potvrdi o zarobljavanju piše da sam zarobljen 19. studenoga, a još 3000 ljudi je zarobljeno 20. Kad mi sami nismo skloni istini moramo je, na žalost, tražiti kod protivnika. Cijela je Hrvatska vidjela snimke razgovora majora Veselina Šljivančanina u središtu Vukovara koji je, 20. studenoga, predstavniku Međunarodnog Crvenog križa govorio: »Gospodine, u ovom gradu i večeras ginu moji vojnici, gospodine, ovdje je rat«.

Svima koji su Vukovar napustili dan, dva, pet ili sedam dana prije okupacije odgovara raniji datum. Može se 18. studenoga odrediti kao dan sjećanja na Vukovar, ali nitko ne može tvrditi da je taj datum kraj priče i da poslije toga nije bilo borbi. I tu je problem koji moramo raščistiti i zbog praktičnih stvari. Dečki su nam ginuli i 19. i 20. studenoga, a kako se sad krenulo đonom na branitelje, lako se može dogoditi da se roditeljima koji traže prava za sinove koji su poginuli 19. kaže: »Čujte, rat je završio 18. studenoga«!

- Ne želim pričati o ministru Pančiću, nisam ga u Vukovaru vidio ni prije ni poslije rata. U prošlih 10 godina, za svakoga od nas tko je tamo nešto bio, čulo se. No, u razgovoru s braniteljima vidim da nitko nikad nije za njega čuo. A budući da sam mu bio šef kabineta pola godine, vidio sam njegov životopis u kojemu piše da je ostao u Vukovaru do kraja. Mogao bih nabrojati desetke ljudi koji su iz Vukovara otišli sedam dana prije 20. studenoga, zadnjeg dana obrane Vukovara, i svakome od njih u životopisu piše da je ostao do kraja! S tim datumom mnoge činjenice dovodimo u zabludu...

- Heroji Vukovara su svi dečki koji su uzeli pušku u ruke i krenuli u obranu, a o njima danas nitko ne priča. Vjerojatno bi i Blagi Zadri, čija ratna karijera nema mrlju, nešto nakalemili da je preživio. Jedino što Borkoviću priznajem u ovih 10 godina je njegov famozni popis 1800 vukovarskih branitelja koji pak ne želi dati u javnost, ne znam zašto. Borković je možda bio dobar zapovjednik dok je bio u Vukovaru, no zašto je otišao i zašto nije obavio svoju vojničku zadaću? Zapovjednik u ratu ima prava i odgovornosti, dok nas je slao u smrt bilo je to njegovo pravo, ali kad nas je trebao zaštititi i odgovarati za nas, tad ga nije bilo.

- Zapovjednik je u ratu zaštitnik svojih vojnika i kad je priča dovedena kraju, on nas je trebao zaštititi - izaći pred Šljivančanina i reći mu: »Gospodine, ili druže majore, ja sam zapovjednik obrane Vukovara, predajem vam grad i zahtijevam da se prema hrvatskim braniteljima, ranjenicima, civilima, postupi u skladu s Ženevskom konvencijom«. Tek tada je za Borkovića priča završena. On to, međutim, nije učinio nego je napustio grad. Zbog toga je klasični dezerter po svim vojnim udžbenicima. I dok stalno poručuje da o Vukovaru ne mogu pričati dezerteri, pitam ga: »Zašto onda on stalno govori«?

- To je sad nakon 10 godina teško reći, možemo samo nagađati, no duboko sam uvjeren da bi bilo drukčije. I Šljivančanin bi se drukčije ponašao, cijela bi predaja dobila drukčiji ton. Da su mi i rođenog brata ubili nakon takve predaje ja na Borkovića ne bih bio ljutit, mislio bih, pa on je svoje učinio. Ovako ga pitam gdje je bio kad su nas zarobili? Gdje je bio da nas tada zaštiti, umjesto što sam devet mjeseci završio na robiji, a još sam dobro i prošao jer sam izašao živ. A gdje je onih 4000 poginulih i nestalih? Lijepo je vidjeti Borkovića na Ovčari kako grli majke, samo je pitanje je li to iz suosjećanja ili grižnje savjesti.