Na trenutak moglo se pomisliti da je legendarni Jure Radić ponovo potpredsjednik hrvatske Vlade. Argumenti kojima je Željka Antunović ovih dana poduprla tvrdnju da “Hrvatska neće vratiti izbjeglim Srbima 50 tisuća stanova”, šokantan su preslik izjava kojima se svojedobno šlužio “ministar za etničko čišćenje”, objašnjavajući zašto HDZ-ova vlast u srpske kuće naseljava bosanske Hrvate.

Prvo, zapanjujuće je da se potpredsjednica Račanove vlade, govoreći o stanarskom pravu, služi isključivo etničkim kategorijama. “Hrvatska Srbima neće vratiti stanove”, veli ona. Stanarsko pravo pripadalo je hrvatskim građanima, neovisno o njihovom nacionalnom određenju. U njenoj interpretaciji stanarsko se pravo vezuje uz etnicitet, na isti način na koji je to činio i HDZ. Poznata je činjenica da je Tuđmanov režim na svaki način pokušavao osporiti vlasnička prava (na neki način tu spada i stanarsko pravo) hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Tako se dogodilo da svoje pravo na otkup društvenog stana uglavnom nisu mogli iskoristiti etnički (i neki politički) nepodobnici. Nabrijana izjava potpredsjednice Antunović kaže da je to u redu te da bi tako trebalo i ostati.

Drugo, istina je da je stanarsko pravo u Hrvatskoj ukinuto. Ali je također istina da zbog ratnih okolnosti neki građani Hrvatske svoje pravo na otkup društvenog stana nisu mogli iskoristiti. Primjerice, u okupiranim dijelovima Hrvatske nisu ga mogli realizirati. Povratnicima u istočnu Slavoniju to se pravo ne osporava. Usto, nije točna ni tvrdnja da stanarsko pravo definitivno više ne postoji. Još lani su pojedini HDZ-ovi miljenici bili u prilici jeftino otkupiti, od države im dodijeljene, stanove.

Treće, skandalozno je Antunovićkino zgražanje nad mogućnošću da Srbi svoje stanarsko pravo unovče, da kupe stan za male a prodaju ga za puno veće pare. Ona to naziva “prevarom u koju se silom želi uvući hrvatska Vlada”. Nije zabilježeno da se, osim Srbima, drugim kategorijama hrvatskih građana ograničava raspolaganje imovinom. Tko je Hrvate pitao što su činili sa svojim stanovima, jesu li ih jeftino kupili i skupo prodavali. Takve su transakcije dosad bile sasvim uobičajene, Vlada protiv njih - što je logično - nije dizala glas, niti ih je proglašava prevarom.

Žalosna je činjenica da je potpredsjednica Antunović u Vladi zadužena i za bavljenje Ijudskim pravima. Ovih je dana, uz neke prigodne datume, mnogo govorila i o toleranciji, onako načelno. Najtužniji je ipak podatak da jedna od premijerovih najbližih suradnica ne zna da se Hrvatska Ijetos, potpisujući sporazum o sukcesiji bivše SFRJ, zajedno s drugim državama nastalim njenim raspadom, obavezala da će stanarsko pravo vratiti svim državljanima koji su ga krajem 1990. godine imali. Da nije bilo najnovijeg Antunovićkinog istupa, nalazi OESS-a o nastavljanju diskriminatorske prakse prema srpskim povratnicima mogli bi se proglasiti nenamjernim, slučajnim, izuzecima. Nakon njene tirade, takvi izgovori ne mogu proći.