Vjesnik: 21. 11. 2001.
Uvrijedili bi se da ih ne prisluškuju
Ni hrvatska policija nema razloga obećavati da neće raditi ono što radi svaka policija koja drži do svog posla, ma koliko država u kojoj (ga) i za koju radi bila demokratska, a ne policijska. Važan dio tog posla može i mora biti i zaštita države i njene - izabrane - vlasti... Sad se u Berlinu priprema zakon o suzbijanju terorizma kojim bi se nekdašnje ovlasti tih službi osjetno pov
ećale »otvarajući vrata« između njih i kriminalističke policije; primjerice, smjele bi »još više prisluškivati, i to i u tuzemstvu«ŽELJKO BRIHTA
Komu je do reda i zakona mogao je ovih dana unatoč svoj skepsi pridignuti kapu razumnim ljudima koji su uza to
još i na vlasti i sjede u vladi.Vlada je hrvatska, a među razumne ljude svrstao se u ovom slučaju čuvar reda i zakona ministar Lučin predavši Hrvatskom državnom arhivu određenu količinu - sažeto rečeno - tajnopolicijskih dosjea prikupljenih za stare (Titove) Jugoslavije i nove (Tuđmanove) Hrvatske.
Skepsu je ministar zavrijedio zato što (mu) je teško vjerovati da tako nešto policija u nas više ne radi. Ako bi joj sad bilo i svejedno što tko misli i govori, nije je valjda preko noći prestalo zanimati što tko čini - ako bi to, dakako, prijetilo prijeći granice reda i zakona.
Ni hrvatska policija nema razloga obećavati da neće raditi ono što radi svaka policija koja drži do svog posla, ma koliko država u kojoj (ga) i za koju radi bila demokratska, a ne policijska. Važan dio tog posla može i mora biti i zaštita države i njene - izabrane - vlasti.
Dok su ovdašnji krajevi bili još dosta daleko od takva poretka, natpisani je novinar mogao upoznati njegove zaštitare u inozemstvu; najviše u onom njegovu dijelu koji je tada nazivan slobodnim svijetom, a ponajprije u Zapadnoj Njemačkoj.
Premda strogo odijeljene od kriminalističke policije, tri tajne službe - inozemna (BND), tuzemna (Ured za zaštitu ustava) i vojna (MAD) - imale su od samog početka »izvanredne ovlasti« kad su radile na poslovima »zaštite slobodarskoga demokratskog poretka«.
Mogle su, recimo, bez posebna naloga prisluškivati i telefonske razgovore.
Znanac u Bonnu rekao je to ondašnjem dopisniku Vjesnika ovako: pomislite li da (zapadno)njemačka tajna policija ne prisluškuje i vlastite političare pa među njima i zastupnike u parlamentu, uvrijedili biste policiju. Policija nije tu zato da misli i vjeruje nego da sumnja i zna.
Kad biste kojem političaru rekli kako ne vjerujete da ga prisluškuje policija, uvrijedili biste ga. Kakav bi to bio političar i još narodni zastupnik ako bi se moglo i pomisliti da čak policija drži da ga nitko nikad ništa ne pita i da nikad nikomu nema što reći?
Jedan od voditelja vladina ureda za novinstvo - Bundespresseamta - rekao je isto istomu novinaru i nehotice na neizravan ali vrlo određen način.
Priopćavajući mu kako »s velikim zanimanjem« prati njegov posao, gospodin je novinaru spomenuo i određenu »vrlo kritičku« i razvoju odnosa između Njemačke i Jugoslavije »ne baš primjerenu« analizu politike ondašnjega zapadnonjemačkog kancelara Konrada Adenauera.
»Imate pravo«, odvratio je novinar. »To je mislilo i uredništvo Vjesnika. Zato taj članak nije ni tiskan u novinama.« Autor ga je, prema običaju, izdiktirao telefonski od kuće. Sugovornik nije rekao kako je za nj doznao, ali su im se uzajamni odnosi i dalje uspješno razvijali.
U međuvremenu, njemačke su tajne službe u zemlji i svijetu obavile - kaže se - »mnoge korisne poslove« postavši i »velikim uhom policije«.
Sad se u Berlinu priprema zakon o suzbijanju terorizma kojim bi se nekdašnje ovlasti tih službi osjetno povećale »otvarajući vrata« između njih i kriminalističke policije; BND bi, primjerice, smio »još više prisluškivati, i to i u tuzemstvu«.
Novinar to piše u želji da pokaže, a ne pouči. Svatko sam mora znati što je za nj najbolje. I sam za se pogoditi može li ono što je za demokratske zemlje poput Njemačke (a danas to pokušava biti i Hrvatska) bilo dobro u dobrim starim vremenima hladnog rata - može li to biti dobro i u lošim novim vremenima vrućega međunarodnog terorizma?
Mora li suzbijanje terorizma ići na uštrb nekih građanskih sloboda? Moraju li neke građanske slobode ići na uštrb suzbijanja terorizma?
To su nagradna pitanja na koja neće biti lako odgovoriti ni jednoj vladi koja to mora -a morat će i hrvatska, ako već nije.
Autor je novinar iz Zagreba