Vjesnik: 22. 11. 2001.

U pozadini je Budišine stranačke kandidature i scenarij uspostavljanja nekakve desne vlade

DAVOR GJENERO

Hrvatska socijalno-liberalna stranka, bez sumnje, ima ključnu ulogu u konsolidaciji hrvatske demokratske političke arene. Ta je stranka prva probila monolit komunističkoga jednostranačja, a njen osnivački sabor bio je trenutkom oficijelne obnove stranačkoga pluralizma.

Od parlamentarnih izbora 1992. godine ta je stranka bila okosnicom demokratske alternative autoritarnom poretku i sve očitijoj samovlasti tadašnjega predsjednika države.

Na posljetku, tek je uspostavljanje čvršće koalicije te stranke sa SDP-om, na čemu se ozbiljno radilo od pobjede osječke lokalne koalicije Jabuka na mjesnim izborima 1997., bilo okupljanje takve političke snage što su je birači prepoznali sposobnom za smjenu vlasti.

U HSLS-u su se, međutim, možda i više nego u drugim političkim strankama, zrcalili problemi hrvatskoga stranačkoga i političkog života. U nas stranke nisu nastajale kao racionalne interesne organizacije, na primjer, okupljanjem parlamentarnih zastupnika koji predstavljaju iste političke interese.

U Engleskoj su u 17. stoljeću torijevci i vigovci bili prve suvremene političke stranke, jer su skupine interesno povezanih zastupnika počele graditi organizaciju i izvan parlamenta, a uvođenjem općeg prava glasa stranački mehanizmi postaju ključnima u demokratskim porecima.

Stranačke organizacije osiguravaju infrastrukturu za osvajanje zastupničkog mandata, stranke se bore za osvajanje parlamentarne većine i time legitimiraju poredak, a poopćavanjem posebnih interesa izgrađuju ideologijske sheme i vrijednosti oko kojih se okuplja društvo.

U nas, međutim, stranke nisu nastajale kao mehanizmi racionalnoga interesnog agregiranja nego su zamalo sve uspostavljene kao sljedbe apriorno prepoznatih vođa.

Ton je takvoj politici u dobrom dijelu dao Franjo Tuđman koji je personalizirao vlast, a dominantno pitanje što su ga postavljali njegovi sljedbenici pristašama demokratskih političkih opcija bilo je: »Tko bi uopće mogao zamijeniti Franju?« Nesreća HSLS-a bila je u činjenici da se u toj stranci s vremenom počeo prihvaćati vrijednosni sustav političke organizacije, što ga je nametao Tuđmanov karizmatski poredak.

Od velikog smo Webera naučili da dvije karizme istodobno ne mogu postojati i da nosilac karizmatskoga poretka uvijek nastoji satrti ostale karizmatske vođe.

Recept uspjeha SDP-a, stranke kojoj je utjecaj među biračima 1992. još bio minoran u odnosu prema HSLS-ovom, činjenica je da se ta stranka profilirala kao čvrsta organizacija, da Račan nije nastojao stvoriti karizmu uz koju ne bi mogli funkcionirati neki od izraslih stranačkih vođa (Tomac i Arlović, na primjer), a organizacija je selektirala nove političke talente i pripremala ih za obnašanje javne vlasti.

Napadi na Račana, koji nije nastojao isticati svoju karizmu, u političkoj su areni bili blaži od onih na dvojicu karizmatičnih lidera HSLS-a - pokojnoga Vladu Gotovca i Dražena Budišu.

SDP je jačao kao organizacija, u »zavjetrini« što ju je stranačko vodstvo stvorilo, a iznutra se stranka nije iscrpljivala borbama karizmatskih »pretendenata«.

Budući da dvije karizme ne mogu istodobno funkcionirati u sustavu, sraz Budiše i Gotovca raskolio je stranku, a u tom je raskolu znatan broj stranačkih članova odabrao stranu ovisno o naklonosti prema jednom ili drugom vođi.

Izlazak Gotovca iz stranke, profiliranju koje je upravo on znatno pridonio, pao je kao nekakvo prokletstvo na HSLS, a činjenica da je Gotovac, u nekoj mjeri, bio političkim »ocem« Budiši potonjega je obilježila »ocoubojicom«.

Budišin ljetošnji odlazak iz stranačkoga vodstva dogodio se u novoj političkoj klimi, a razvoj stranačkog života, koji je uslijedio, pokazao je da je u dvanaestak godina postojanja stranke izrasla generacija sada već iskusnih političara, sposobnih voditi stranku kao organizaciju, a ne kao sljedbu apriorno prepoznatog vođe.

Jozo Radoš, koji je kao političar izrastao u političkim borbama u Budišinoj sjeni i pod njegovom zaštitom, preuzevši vodstvo stranke izbjegao je zamku »ocoubojstva« u koju je Budiša zapao 1997. godine. U javnosti se o dotadašnjem predsjedniku iz stranke nije pojavila ni jedna loša riječ, a unatoč vidljivim vrijednosnim razlikama stranačko je vodstvo činilo sve da do raskola stranke ne dođe.

Radoš je nastupao sukladno današnjim okolnostima u stranačkoj areni i ničim nije stvarao dojam da bi on htio postati karizmatskim vođom. Bez karizmatskih ambicija mogao je početi snižavati tenzije u međustranačkim odnosima, pa su danas odnosi s LS-om i HNS-om - strankama koje djeluju u istom političkom polju i oslanjaju se na potporu sličnoga biračkog tijela - neusporedivo bolji nego što su bili prije nekoliko mjeseci.

Vidljivo je da je Radoš nastojao, korak po korak, u stranci stvarati vodstveni tim, a da njegovu okosnicu predstavlja skupina stranačkih vođa koji djeluju u izvršnoj vlasti, te da je stranku počeo doživljavati upravo onako kako stranka i mora funkcionirati u demokratskom sustavu - kao mehanizam okupljanja potpore i stjecanja legitimiteta programima i projektima što ih oblikuje stranački tim.

U javnosti se počelo prepoznavati da neki od pripadnika te, doduše, ne čvrsto strukturirane skupine, govoreći javno, iznose zajedničke stavove, što nisu nametnuti »stranačkom stegom« nego doista zajednički, jer im se svjetonazor i projekti podudaraju ili preklapaju.

Radoš, na primjer, nije javno rekao kako bi se HSLS i LS morali ujediniti želi li se ojačati liberalno polje u političkoj areni, ali kad to kaže Goranko Fižulić, jasno je da slično misli čitav tim. Kramarićev prijedlog projekta »programske koalicije« koja bi se oslanjala i na HNS, očito, nije dalek tom timu, jer politički projekti i programi što ih može ponuditi ekipa Vesne Pusić nisu nekompatibilni s onima toga tima.

O koncilijantnosti Radoševe skupine govori i činjenica da ni u jednom trenutku taj tim, koji je sve vrijeme vodio i stranačke međunarodne kontakte, nije iskorištavao svoju poziciju za blokiranje pristupa HNS-a Liberalnoj internacionali i Europskoj liberalno demokratskoj i reformističkoj stranci.

Za projekt što ga je započeo Radoš nije bitno hoće li on biti prepoznat kao »trajno izabrani« prvi čovjek stranke ili će se na tom mjestu pozicionirati netko drugi od političara, sposobnih za funkcioniranje u takvoj, novim političkim okolnostima primjerenoj, matričnoj strukturi stranačkoga vodstva.

Takvom stabilizacijom HSLS-a i naznakama političkoga »okrupnjivanja«, što ih je moguće prepoznati, bitno bi se stabilizirala hrvatska demokratska politička arena. Pitanje stabilnosti aktualne koalicije postalo bi izlišnim, jer bi koalicija poput ove bila posve prirodno okruženje tako profiliranoj stranci.

Najava povratka Dražena Budiše u borbu za vodstvo HSLS-a djeluje posve anakrono, a Budiša, za razliku od svoga takmaca, ne uspijeva suvislo profilirati vrijednosti zbog kojih najavljuje povratak. Jasno je samo da je uvjeren kako stranka i dalje može funkcionirati kao skupina njegovih sljedbenika, a kako smatra da u liberalnom prostoru ima sve manje šansi, takvu stranku namjerava organizirati kao konzervativnu, narodnjačku.

Dijelom vjerojatno i stoga što zna da bi odustajanje od strategije suvremeno organizirane stranke i povratak na obrazac sljedbe bili u međunarodnim razmjerima kažnjeni isključivanjem HSLS-a iz liberalnih asocijacija, a i više zato što misli da glasače za takav projekt može naći samo u političkom prostoru što ga je nekoć zauzimao Franjo Tuđman.

Karizmatski pokret nikad nema jasno fokusiranu političku strategiju, pa i njegov odnos prema drugim strankama ne može biti stabilan i unaprijed predvidiv, iako je očito da je temelj Budišine strategije izgradnja HSLS-a kao »pivotalne stranke« između dvaju političkih blokova, bez koje bi bilo nemoguće formirati vlast.

Riječ je o »strategiji Škarić« u kojoj bi Budiša mogao tražiti participaciju u vlasti bitno veću od stvarne potpore u biračkom tijelu, pa i premijerski položaj sa samo desetak posto potpore. On bi, misli, morao biti onaj koji će birati tko će vladati Hrvatskom, a iz splitskoga je iskustva jasno kakav bi bio njegov izbor.

Nije tajna da diplomatski krugovi u Zagrebu najavljuju kako bi rušenje sadašnje koalicije i uspostavljanje nekakve »desne« vlade, s izborima ili bez njih, bilo kažnjeno izolacijom u kakvoj je Hrvatska bila u posljednjim godinama života Franje Tuđmana, a očito je da Budišina stranačka kandidatura u pozadini ima i takav scenarij.

Izbori u HSLS-u stoga će bitno obilježiti demokratske perspektive Hrvatske, jer će izbor između Budiše i nekoga od njegovih mlađih modernih protukandidata (zasad je kandidaturu najavio samo Radoš) biti izbor između dva scenarija - rizika s novim karizmatskim projektom punim neizvjesnosti i scenarija stabilne stranačke organizacije.

Autor je nezavisni politički analitičar