Pitanje: žive li Predsjednik i Vlada u istoj zemlji?

Žive, ali kao da ne žive, jer i iza Vlade i politike koju ona provodi, kao i iza Predsjednika i »njegove« politike stoje timovi vrsnih stručnjaka koji nesporno znaju svoj posao, ali polaze s posve različitih stajališta. U čemu je pogreška? Nema je. Mesićeve primjedbe »da nisu ispunjeni uvjeti makroekonomske stabilnosti za uspješan i dinamičan razvoj, ako istodobno imamo neodržive tekuće deficite platne bilance i proračuna uz visoku nezaposlenost« teško će bilo tko osporiti. Govorimo li, međutim, o niskim stopama rasta ili čak o recesiji odmah se postavlja pitanje: što je nisko, a što visoko i s kime bi se to Hrvatska trebala uspoređivati?

Crkvenčev »put prosperiteta« možda je manje uočljiv, ali, kao ni Mesićeve zamjerke, ne može ga se smatrati izmišljenim. Gdje se vidi taj prosperitet? Prije svega u sve većoj transparentnosti državnih mehanizama i dugo čekanom uspostavljanju kakvih-takvih pravila zdrava biznisa. Točno je da su neki baš zbog toga nastradali, točno je da takvih baš i nije malo, no sigurno nije riječ o onima koji bi Hrvatsku odveli u »bolju budućnost«. Kakav zaključak mogu iz svega toga izvući građani koji se ne bave vođenjem države? Nikakav. Ima ih koji će se složiti sa stavom Mesićeva relativno konzervativnoga »antimonetarističkog« savjetničkog tima pa zaključiti kako bi nam s labavijom kunom i jeftinijim proizvodima bilo lakše konkurirati na međunarodnom tržištu. Drugi pak opterećeni kreditima s valutnom klauzulom drhte i pri samoj pomisli na moguću devalvaciju, a budućnost hrvatskih proizvoda na ionako zasićenim tržištima prije svega vide u poboljšanju kakvoće. Njima je, posve sigurno, bliža Vladina (i HNB-ova) opcija čvrste kune i jasnih pravila.

Je li, dakle, Hrvatska u krizi ili na putu prosperiteta? Nesporno je da nam, doduše polagano, ipak ide nabolje. Poučeni dosadašnjim iskustvom, Hrvati se, nažalost, u to boje vjerovati. Nepovjerenje pak, potraje li predugo, često završi krizom. I u tome je najveći problem.