Kamo sreće da su HDZ-ovi nasljednici na čelu države zaista srušili sustav obavještajne zajednice kakav je postojao dok mu je staroga Tuđmana sin bio nadređen. O patologiji njegova špijunskog sustava ovih se dana može uvjeriti procesija novinara koja plazi kroz labirinte Ministarstva policije, gdje mogu pregledati u proteklih deset godina skockane dosjee. Za novinare odavno nije vijest da su praćeni i špijani. Tuđman ih je javno zvao vragovima, judoškudašima, prodanim dušama... A on je mislio ozbiljno!

Ali tek oči u oči s vlastitim dosjeom, pred kutijom, svezanom s dvije mašnice, kao da se zaista i do kraja postaje svjestan pravog značenja te činjenice. “Unutarnji ekstremizam” – u tu je kategoriju neprijatelja HDZ-ova vlast ukoričila vašeg novinara. Za vrijeme Jugoslavije i komunizma službeni je grijeh bio “radikalizam”. Kad pregleda dosje i ponovo u kutiju spakira svoju vlastitu prekopanu utrobu, čovjek ne može nego osjećati samo beskrajno gađenje. Nad onima koji su se smatrali ovlaštenima da ga opserviraju. Nad Tuđmanovim “sustavom obavještajne zajednice” koji se zavlačio u telefonske slušalice, u krevete, u najdelikatnije intimnosti. Kojemu su sigurnosno zanimljivi bili podaci o nečijim životnim navikama, i ljubavnim sklonostima. Jednako je gađenje i nad sadašnjim vladarima, koji su, istina, otvorili podrume, ali nemaju petlje pomesti smrad koji su tamo zatekli.

Štoviše, kako to reče Damir Kajin, bivši ministri, koji su naređivali rovanje po tuđim crijevima, danas sjede u Saboru, a njihovi su najbliži suradnici pod novom vlašću napredovali do mjesta savjetnika ili pomoćnika. "Da nije dobrovoljno otišao u generalsku mirovinu, siguran sam da bi i bivši šef SIS-a Markica Rebić danas bio barem savjetnik ministra”, ironizira Kajin. Đurđa Adlešić otkriva da je agent koji ju je svojedobno pratio - na svoju ruku, kako joj je tada objasnio ministar Penić - i danas zaposlen u SZUP-u. Njeno je saznanje da je Nadzorna služba UNS-a još uvijek nakrcana “ljudima koji su taj posao radili i u bivšem sistemu i mogli su upozoravati na propuste”, a nisu. Smiljan Reljić, kao metafora hrvatske varijante balkanskog špijuna, svojedobno šef jedne od najmračnijih Tuđmanovih tajnih službi, danas je savjetnik ravnatelja UNS-a Tomislava Karamarka. Feral piše da Karamarko, na pitanje zašto se ne riješi savjetnika s takvim repovima, odgovara: “Zato jer samo u SZUP u ima barem 150 Smiljana Reljića!”

Kako stvari stoje, reljići će nadživjeti aktualnu vlast. Zato nije dovoljno da novinari i nezakonito praćeni dobiju na uvid svoje dosjee. Hrvatska javnost mora biti široko upoznata s policijskim karakterom Tuđmanove države. Inače postoje sve šanse da se ta prošlost Hrvatskoj ponovi. Kao što je Udba, metodama i kadrovima, nastavila živjeti u SZUP-ima, SIS-ovima i drugim tajnim službama HDZ-ove vlasti, tako je i sadašnji sigurnosnoobavještajni sustav impregniran naslijeđem koje se ponaša poput živog blata.