Prvo je ministar financija Mato Crkvenac zakukao da je izložen medijskom linču, da “medijski moćnici ne prežu od toga da ga javno i osobno unište”, a sve zato jer je njegovo ministarsivo zaustavilo po tiskovinama nabujale nagradne igre, koje su nekim novinskim izdavačima donosile milijunske zarade. Crkvenac je ostao dužan precizirati odakle se odapinju prijetnje, ovako sumnja pada na sve novinske izdavače. A nisu se svi služili “bingom” i “strugalicama”, štoviše, neki su mediji odavno tražili da se ukine takva mogućnost umjetnog napumpavanja tiraže.

Pokušavajući opravdati Crkvenčevu usplahirenu a neargumentirairu izjavu, njegova je kolegica iz Vlade dolila ulje na vatru. U jednoj je vrto gledanoj televizijskoj emisiji prenijela, kako je rekla, kuloarske priče da su ministru financija iz “podzemnih krugova” upućene poruke kako će se s njim “ovoga puta obračunati do kraja”. Također nije objasnila vezu podzemlja i medija, ali je dodala da ta kuloarska došaptavanja “mogu biti netočna”. Krajnje je neozbiljno takve dramatične tvrdnje - u ispitivanju kojih bi, kako je odmah primijećeno, posla imao i ministar Lučin - servirati javnosti sve dok postoji i zrno sumnje da nisu točne.

Dan nakon Crkvenca javnosti se obratila i potpredsjednica Vlade, Željka Antunović, koja se požalila kako se, prozivkom njenih izjava, u gnijezdo SDP-a podmeće kukavičje jaje da nastavlja HDZ-ovu politiku etničke diskriminacije. Račanova desna ruka tvrdi da svoje protivljenje povratu stanarskih prava nije stavila “u kontekst nacionalne pripadnosti”, dovela je, kaže, u pitanje povrat stanarskog prava, a ne povrat stanova Srbima. Objasnila je da “hrvatska država ima izuzetno visoke izdatke za svoje nezbrinute građane” te stoga “ne može dopustiti bilo kakvu manipulaciju i materijalne zloupotrebe pojedinaca koji u Hrvatskoj ne žele živjeti”.

Moguće je da se potpredsjednica Vlade predomislila, ali apsolutno je netočno da nije govorila u etničkim kategorijama. Za Hrvatski radio ona je doslovce izjavila da “Hrvatska neće viatiti izbjeglim Srbima 50 tisuća stanova, koje su samovoljno napustili”; štoviše, takve je zahtjeve ocijenila špekulantskim: “Srbi žele materijalizirati, unovčiti stanarsko pravo, kupiti stan za vrlo male novce i prodati ga skuplje” da bi zaključila kako je riječ o “prevari u koju se silom želi uvući hrvatska Vlada”.

Aktualnoj se vlasti teško suočiti s posljedicama vlastitih izjava i poteza, a lako poseže za optužbama novinara i medija. Crkvenac bi svoje “bingon tvrdnje o medijskom linču morao dokumentirati, to je najmanje što se od njega očekuje. Inače bi se moglo pomisliti da svoju poziciju koristi za diskvalifikaciju legitimne kritike. Isto kao što bi se Željka Antunović morala sjetiti zlatnog savjeta “ispeci pa reci”. Onda svojim izjavama o gringo-Srbima, valjda, ne bi morala stavljati soli na rep, naknadno ih pokušavajući prekrojiti i domisliti.