Tajna vojna obavještajna policija, Sigurnosno informativna služba (SIS), obrađivala je i više od deset godina čuvala u svojoj arhivi tajni dosje dugogodišnjeg saborskog zastupnika, sadašnjeg potpredsjednika Sabora i potpredsjednika SDP-a Mate Arlovića. SIS je, otkrio je Nacional, zaveo Matu Arlovića u svoju dokumentaciju još 1991. pod optužbom da je suradnik KOS-a, Kontraobavještajne službe JA, pod kodnim imenom "Vrbik". U doba kad je nad Matom Arlovićem otvorena tajna istraga on je već bio saborski zastupnik i visoki dužnosnik tada opozicijskog SDP-a. Čim Vlada donese odluku da se tajni dosjei vojne obavještajne službe otvore, Mato Arlović bit će pozvan u MORH gdje će mu biti stavljen na uvid njegov dosje, potvrdio je Nacionalu izvor blizak vrhu MORH-a. Nakon toga Arlović će odlučiti, kao i mnogobrojni građani koji su imali svoje dosjee u SZUP-u, hoće li se taj dosje uništiti ili će mu možda poslužiti da postavi pitanje političke odgovornosti ili čak da podigne tužbu protiv onih koji su naredili da ga se godinama tajno nadzire.

No nije Mato Arlović jedini političar i saborski zastupnik koji ima svoj dosje u SIS-ovoj arhivi. Kao što je već otkrio Mladen Ružman, pomoćnik ministra obrane za sigurnosna pitanja, u arhivi tajne službe MORH-a postoje dosjei pet političara i petnaest novinara. Nacional je iz pouzdanih izvora doznao da u SIS-u postoji opsežan dosje predsjednika HSP-a i saborskog zastupnika Ante Đapića kojeg su tajni vojni agenti obrađivali pod sumnjom da je bio doušnik KOS-a, ali i zbog toga što je bio jedan od čelnika HOS-a, nekadašnjih paravojnih postrojbi HSP-a. Nacionalu je također potvrđeno da je na udaru SIS-a godinama bio i osnivač HSP-a Dobroslav Paraga, sadašnji predsjednik HSP-a 1861. SIS je posebno nadzirao ljevičare i članove SDP-a koji su bili dragovoljci i sudionici Domovinskog rata. Zbog toga je dosje u SIS-u imao saborski zastupnik s liste SDP-a Pavle Kalinić, a može se pretpostaviti da su ih imali i sadašnji ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović i zamjenik ministra obrane Zlatko Gareljić. Poput Kalinića, i Vidović i Gareljić bili su istaknuti sudionici Domovinskog rata, a ujedno i dužnosnici SDP-a.

Iz obilja dokumentacije SIS-a koja je dostavljena Nacionalu na Matu Arlovića izravno se odnosi "Informacija" od 3. siječnja 1992. u kojoj stoji da je "prema saznanjima Sigurnosno-informativne službe, tijekom 1991. godine, u više navrata, suradnik KOS-a sa pseudonimom ‘VRBIK' davao izvješća svojim pretpostavljenima o aktivnostima Predsjednika Republike Hrvatske, Glavaš Branimira i još nekih saborskih zastupnika. Prema našim saznanjima radilo se o saborskom zastupniku iz Osijeka. Radnjama i mjerama Sigurnosno-informativne službe došli smo do pouzdanih informacija da bi se moglo raditi o saborskom zastupniku Arlović Mati iz Osijeka, članu SDP-a, oduvijek bliskom JA i KOS-u čiji je bio i rezervni radnik. Uočeni su njegovi kontakti u Osijeku s pripadnicima KOS-a u predizbornoj kampanji, kao i čelnim ljudima Službe državne sigurnosti kojima je znao pričati da su prilično dobro organizirani u radu, ali da je ipak KOS taj koji drži sve konce u svojim rukama, pa tako i Službi državne sigurnosti.

Prema našim saznanjima, isti se nalazi u Zagrebu, za sada na nepoznatoj adresi stanovanja. Provjera je u toku", stoji na kraju "Informacije" koju je sastavila Sigurnosno-informativna služba, a koja se našla u rukama Nacionalova novinara. Nacional ima "Službenu zabilješku" Sigurnosno informativne službe od 1. travnja 1992. u kojoj je navedeno da SIS, "kao posebno zanimljive suradnike KOS-a JA, a koje je otkrila Sigurnosno informativna služba", ističe, među ostalima i Arlović Matu, kodnog imena Vrbik, koji je zastupnik u Saboru.

Potpredsjednik Sabora i SDP-a Mato Arlović ovih će dana, zajedno s još četvoricom političara i petnaestak novinara, kao što su to najavili ministar obrane Jozo Radoš i njegov pomoćnik za sigurnosna pitanja Mladen Ružman, dobiti na uvid svoj dosje. Po informacijama kojima raspolaže Nacional ti dosjei nisu ni izdaleka tako brižljivo sastavljani kao oni SZUP-ovi. Nakon demokratskih promjena 3. siječnja 2000. novi čelnici SIS-a zatekli su krajnje neurednu, nesređenu, amaterski i aljkavo vođenu dokumentaciju. Nacional je doznao da su se najpovjerljiviji dokumenti nalazili po raznim prostorima u SIS-u, čak i po podu. To upućuje da su ih hadezeovski agenti prije primopredaje vlasti na brzinu čistili, uništavali ili pak odnosili kućama stvarajući privatne arhive koje su im trebale poslužiti za manipuliranja i ucjenjivanje. Nestručno vođena dokumentacija pokazuje da su njihovi autori bili potpuno nesposobni neznalice, ali i da su tajne dosjee otvarali manje kako bi tragali za stvarnim državnim neprijateljima, a mnogo više kako bi proganjali političke protivnike autoritarnog režima Franje Tuđmana i HDZ-a.

Izvodi iz dosjea potpredsjednika Sabora Mate Arlovića otvaraju niz pitanja o vjerodostojnosti informacija zbog kojih je proglašen suradnikom KOS-a. U "Informaciji" koja je sastavljena početkom 1992. stoji da je Mato Arlović davao informacije svojim nadređenima u KOS-u tijekom 1990. i 1991. Nameće se stoga pitanje kako je moguće da su šefovi KOS-a, dakle neprijateljske vojne obavještajne službe, mogli šetati Hrvatskom tijekom najžešćih sukoba s JA, kako je SIS dopuštao da im Mato Arlović predaje važne informacije, a da ni on, a ni oni kojima je otkrivao važne tajne, nisu smjesta uhićeni. Tadašnja hadezeovska propagandna mašinerija upravo je vapila za takvim spektakularnim obavještajnim uspjehom koji bi kompromitirao tada opozicijski SDP te pokazao da su članovi te stranke zapravo produžena ruka agresora na Hrvatsku. Možda su SIS, ali i tadašnji članovi državnog i vojnog vrha, bili svjesni da su sve inkriminirane informacije prikupljene iz krajnje nepouzdanih izvora te da su posrijedi bila podmetanja koja se nisu mogla dokazati čak ni u onom korumpiranom pravosudnom sustavu. Nacionalovi obavještajni izvori smatraju da je Arlovićev dosje sastavljen i čuvan kako bi ga Tuđmanovi tajni agenti, ako im se za to pruži prilika, mogli ucjenjivati.

Odgovora može biti više: moždaje novim čelnicima SIS-a trebalo mnogo vremena da u neurednoj dokumentaciji otkriju sve informacije i dosjee te da utvrde njihovu eventualnu vjerodostojnost i ozbiljnost ili je pak možda i netko od novih tajnih agenata želio imati kod sebe dosjee visokih državnih dužnosnika. Situacija je još delikatnija ako se zna da su na čelu MORH-a i SIS-a odreda članovi HSLS-a, prije svih ministar obrane Jozo Radoš, te vodeći ljudi vojnog obavještajnog sustava Mladen Ružman i Davor Bišćan, a dosjei koji su pronađeni u SIS-u u pravilu su pripadali članovima drugih stranaka, pa i sadašnjih koalicijskih partnera liberala. Poput Mate Arlovića, SIS je obrađivao i punih deset godina čuvao tajni dosje predsjednika HSP-a i saborskog zastupnika Ante Đapića. Njega je tajna vojna policija zavela u evidenciju jer je bio sumnjiv i kao agent KOS-a i kao jedan od šefova HOS-a, paravojnih oružanih postrojbi HSP-a koje su se u jednom razdoblju otele kontroli HDZ-a.

Ime Ante Đapića nalazi se u "Službenoj zabilješki" SIS-a od 1. travnja 1992., među "posebno interesantnim suradnicima KOS-a JA, a koje je razotkrio SIS". Zanimljivo je da se Đapićevo ime nalazi ispod popisa od desetak "suradnika KOS-a JA koje je Sigurnosno-informativna služba do sada otkrila, a s kojima je raščistila", među "posebno interesantnim suradnicima KOS-a", jedno mjesto iznad Mate Arlovića. Nacional je doznao da je SIS raspolagao informacijama o kontaktima Ante Đapića s agentima KOS-a, no Đapićev je dosje doživio pravi procvat nakon što je zajedno s Dobroslavom Paragom počeo zapovijedati Hrvatskim oružanim snagama, koje su zapravo bile paravojne postrojbe HSP-a i koje su potpuno izmakle kontroli MORH-a. SIS je Antu Đapića sumnjičio da je huškao pripadnike HOS-a da nose crne košulje, ustaške simbole, pozdravljaju nacističkim pozdravom te da ne slušaju naredbe Glavnog stožera HV-a. SIS-ovi obavještajci u svojim su analizama ustvrdili da je Dobroslav Paraga bio neusporedivo kooperativniji i razumniji od Đapića, da ga se moglo uvjeriti u štetnost ponašanja postrojbi HOS-a te da je pokazivao spremnost da posluša savjete tadašnjeg vojnog i državnog vrha. Istodobno Đapić je bio potpuno neukrotiv, odbijao je svaki poziv na razumno ponašanje i potpuno se otrgnuo kontroli Ministarstva obrane i Glavnog stožera. Takvo je ponašanje navelo je agente SIS-a da posumnjaju u iskrene domoljubne pobude Ante Đapića jer su on i pripadnici HOS-a ustašoidnim ispadima nanosili golemu štetu ugledu Hrvatske i njenom oslobodilačkom ratu. Po procjenama predsjednika Tuđmana upravo je HOS davao najviše povoda predstavnicima međunarodne zajednice da optuže hadezeovsku vlast da nastavlja provoditi sramotnu ustašku politiku. Stoga je u tadašnjem državnom vrhu vrlo brzo zaključeno da Anto Đapić možda sve to radi sračunato kako bi kompromitirao novu hrvatsku državu, a da to čini po nalogu starih naredbodavaca iz KOS-a.

Premda je SIS strpao Đapića na istu listu i u isti špijunski koš kao i Matu Arlovića, obavještajni analitičari upozorili su Nacional da u ponašanju njih dvojice, nakon što je HDZ preuzeo vlast, postoje bitne razlike. Dok je Mato Arlović ostao postojan i čvrst član SDP-a i jedan od istaknutijih političara opozicije, premda ne baš i najoštriji kritičar HDZ-a, Đapić se doslovce preko noći od gnjevnog antihadezeovskog buntovnika preobrazio u njegova udvornog političkog slugu. Bivši Đapićevi stranački kolege tvrde da je on vrlo brzo počeo odrađivati za HDZ najprljavije poslove, a prva mu je zadaća bila da uništi HSP kao hadezeovsku opoziciju. Najprije je napravio puč u HSP-u, i to tako da je svrgnuo tadašnjeg predsjednika i utemeljitelja stranke Dobroslava Paragu koji je početkom 90-ih bio najžešći kritičar predsjednika Franje Tuđmana među svim oporbenim političarima. Potom je, uz nedvojbeno utvrđenu pomoć SIS-a, uklonio iz stranke i drugog velikog protivnika Franje Tuđmana, Antu Prkačina. Već tada su Đapićevi politički protivnici bili uvjereni da su ga zapravo Franjo Tuđman i Gojko Šušak pacificirali ucijenivši ga njegovim SIS-ovskim dosjeom. Nakon što je Đapić preuzeo kontrolu nad HSP-om, ta se stranka preko noći preobratila u političku sluškinju HDZ-a. Zauzvrat, tadašnji pravosudni sustav nije ni raspravio tužbe koje su zbog Đapićeve samovolje i kršenja zakonitosti podigli Dobroslav Paraga i Ante Prkačin. Štoviše, HDZ je Đapića mazio i tetošio pa je on ubrzo nagrađen stanom u Zagrebu i luksuznim automobilom. Tajni dosje u SIS-u ima i Dobroslav Paraga koji je svojedobno bio šef HSP-a, a sada je predsjednik minorne stranke HSP 1861. Njega je vojna obavještajna služba obrađivala jer je bio na čelu HOS-a, ali je zapravo pravi razlog bio taj što je početkom 90-ih bio najžešći javni kritičar Franje Tuđmana.

Uz Matu Arlovića, Antu Đapića i Dobroslava Paragu dosje u SIS-u ima i saborski zastupnik Pavle Kalinić. No on se tu našao iz sasvim drugih razloga. Njega je SIS počeo kontrolirati već 1991. kad je kao dragovoljac stupio u Hrvatsku vojsku. Tadašnjim čelnicima MORH-a i agentima SIS-a bilo je jako sumnjivo zašto se Kalinić, poznat kao ljevičar i asistent na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, javio u dragovoljce te kako je tako brzo postao jedan od zapovjednika. Pavle Kalinić bio je iznimno hrabar borac i u jednoj bitki bio je teško ranjen ostavši tom prilikom bez dijelova ruke. Dodatnu sumnjičavost agenata SIS-a Kalinić je izazvao učlanjenjem u Hrvatski helsinški odbor. Sve to bili su po kriterijima hadezeovske tajne policije dovoljni razlozi da sisovske špije godinama zaviruju u privatni život Pavla Kalinića, a da ga hadezeovski propagandni stroj 1997. proglasi četničkim vojvodom.

Budući da su agentima SIS-a svi članovi SDP-a koji su obavljali neke dužnosti i Hrvatskoj vojsci bili automatski sumnjivi, ne bi bilo čudno da su u tajnim arhivima vojne obavještajne službe bili zavedeni i sadašnji zamjenik ministra obrane Zlatko Gareljić i ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović. Njih dvojica isticali su se hrabrošću, izborili su se i za istaknutije položaje u Hrvatskoj vojsci pa su se odmah našli na udaru hadezeovske tajne vojne policije. Osim toga, Davorko Vidović je, po vlastitom priznanju, 1991. došao u težak verbalni sukob s generalom Jankom Bobetkom koji je okončan Vidovićevim potezanjem pištolja koji je uperio u Bobetkovu glavu. Nakon toga Bobetko je povukao naredbu koja je ogorčila Davorka Vidovića.

Kako je, međutim, sasvim jasno da je SIS obrađivao puno više od pet političara čiji su dosjei zatečeni u tajnoj arhivi, očito je da je možda i veći dio dokumentacije uništen, odnesen i sakriven, pa se možda i nikada neće otkriti točan broj onih koje su kao neprijatelje države obrađivali agenti hadezeovske tajne vojne policije.