Jutarnji list: 27. 11. 2001.
Medijske kritike nisu linč i kompromitacija
Umjesto da shvate kako su vremena, nasreću, drugačija i od komunističkih i hadezeovskih pa da veće slobode pridodaju u svoje zasluge, političari se ljute da ih ‘linčuju’
Piše: Zdenko Duka
Prema dvjema izjavama o medijima i novinarima koje su tijekom dva dana dali ministar financija i potpredsjednica Vlade, da se zaključiti kako ni ova lib
eralna i demokratska hrvatska vlast ne razumije sasvim ulogu neovisnih medija u društvu.Ministar dr. Mato Crkvenac izjavio je prije nekoliko dana da je Ministarstvo financija izloženo neviđenom medijskom linču te da "medijski moćnici" ne prezaju ni od tog
a da njega, ministra, “unište”.Potpredsjedniea Vlade Željka Antunović, pak, popravila je svoju nedavnu vrlo nespretnu izjavu o tome da bi se mnogi od izbjeglih Srba samo željeli materijalno okoristiti povratom stanarskog prava, a umjesto da prihvati novinarske kritike svoje prijašnje izjave kao bitan i normalan dio novinarskog posla, ona misli da je cilj tih kritika "i s ljevice i s desnice" kompromitiranje SDP-a. Razlika između te kvalifikacije Željke Antunović i kvalifikacije o "crvenim i crnim, ali
i žutim vragovima", koje je volio spominjati Tuđman, zapravo nije ni u čemu bitnom, nego je jedino u neponovljivoj snazi besprizornih metafora i u neobuzdanom prijetećem stilu koji je njegovao pokojni predsjednik.Premijer Račan je svojedobno u aferi Baxterovih dijalizatora ustvrdio kako se nada "da neće biti pokušaja multinacionalnih kompanija da korumpiraju medije". Pa ni to nije daleko od tako poznate Tuđmanove optužbe novinara koji primaju "Judine škude".
Naravno, nisu uopće važna niti imena, niti njihove (visoke) funkcije, nego su važne pojave. Umjesto da shvate kako su vremena, nasreću, drugačija i od komunističkih i od hadezeovskih pa da veće novinarske slobode poslije trećeg siječnja pridodaju i u svoje zasluge, naši se politički odlič
nici ljute da ih linčuju, kompromitiraju i destabiliziraju.Svaka je vlast u svijetu iznimno zainteresirana za svoje medije i nema zemlje u kojima nije bilo medijsko-političkih skandala u kojima su novinari zapravo bili političari koji glume novinare. Ali, nadzor nad politikom i nadzor nad medijima barem u zapadnoj Europi sve je iscrpniji i dalekosežniji. Jedan je posao novinarstvo, a drugi politika.
Komunisti su sedamdesetih godina i u zakonskim spisima definirali novinara kao "društveno-političkog radnika". To je onda značilo da političari i novinari rade isti posao - za "dobrobit" društva.
Krajem osamdesetih godina formula novinara kao "društveno-političkog radnika" bila je posve nagrižena, ali nije propala, nego se u ratnim okolnostima reafirmirala. Poznata je teza vrlo istaknute multimedijske- novinarke da je "spremna i lagati za Hrvatsku". Bila je dakle i iznova važna novinarska služba, a ne novinarska istina.
Cilj novina i medija u slobodnom društvu jest da što svestranije i iscrpnije informiraju, da čitatelje pouče i da ih zabave. Političko novinarstvo senzibilizira javnost tako da može što bolje i istančanije sama prosuđivati o tehnologiji vlasti.
Novinarska politička misija moguća je samo u jednopartijskom ili totalitarnom društvu. Služba u funkciji politike pretpostavlja samo jednu istinu.
Sada su pritisci vladajućih političara u Hrvatskoj i intervencije u novinama rijetki. Ima ih, ali ih je manje nego prije i manje su prijeteće nego u vrijeme “zdravog" komunizma" ili u vrijeme HDZ-a.
Ali, kada se govori o linču i destabilizaciji koje tobože provode novinari nad političarima i jednom politikom, onda se opet govori i o neprijatelju.
A krajnja, ali i potpuno logična posljedica te priče bilo bi novo tajno snimanje pa gomilanje monologa, dijaloga i didaskalija u političko-obavještajne dosjee ili pak dopuna postojećih novim materijalima, kako se ne bi izgubio background, vremenski slijed i duh cjelovitosti.