Hrvatska je, prema izvješću Haaškog suda Općoj skupštini UN-a, u odnosima s Tribunalom ostvarila »postupan napredak«, a SR Jugoslavija zaslužila je »pohvale«. Tako je zemlja koja je u razdoblju od 1. kolovoza prošle do 31. srpnja ove godine gotovo bespogovorno ispunjavala naloge Haaškog suda (pa i one pune netočnosti) u ocjeni svoje kooperativnosti prošla lošije od beogradskih vlasti koje, među ostalim, još nisu ni donijele ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, nisu izručili nikoga od vukovarske trojke, a odbijaju i pomisao da bi haaške istražitelje mogle pustiti u svoje povjerljive arhive.

Nasuprot tom stavu koji jugoslavenski predsjednik Koštunica brani pozivanjem na zaštitu nacionalne sigurnosti, Hrvatska je Haagu već dostavila svu dokumentaciju koja se od nje tražila. K tomu, poznata je činjenica da je nekolicina haaških istražitelja mjesecima »boravila« u Hrvatskom državnom arhivu, kopirajući sve ono što im se činilo zanimljivim.

Pritom ni spomenuti izvještaj Haaškog suda nije izbjegao pogreške, kao i u slučaju optužnice protiv generala Gotovine. Dok su u tom dokumentu u okvir bivše srpske paradržave pogrešno svrstani Zadar i Šibenik, u izvješću UN-u zamijenjena su braća Goran i Mate Granić. Što tek reći na to da je hrvatsko pravosuđe počelo procesuirati pojedince i skupine osumnjičene da su počinili određeni zločin, dok u beogradskoj vladi, u kojoj sjedi i Momčilo Perišić, zapovjednik bivše JNA koji je u Hrvatskoj zbog ratnog zločina osuđen na 20 godina, na takvo što i ne pomišljaju.

Možda je to i prigoda da se na pravnoj i političkoj razini usuglasi državna strategija u odnosima s Haaškim sudom kojom bi se osigurala suradnja s tom institucijom, ali također i zaštita vitalnih nacionalnih interesa. To više jer je dosadašnji model odnosa s Haagom izazvao opasne podjele u hrvatskom nacionalnom biću, a kako vidimo, ni na međunarodnom planu, nije na osobitoj cijeni.