Kad je stupala u Banske dvore, Račanova je koalicijska ekipa obećavala radikalan zaokret, politiku “novog smjera”, na temelju koje je s razlogom dobila izbore. Kad je zauzela pozicije i otvorila sve ladice, ista je Račanova momčad, u kojoj je bilo mjesta i za ministrice ljepšeg spola, javnost izvještavala da je državne financije i gospodarstvo zatekla u lošijem stanju nego što je pretpostavljala.

Ali, ni do danas, kad je de facto na krajnje ranjivoj polovini mandata, nije našla priliku da tu istu javnost izvijesti o dubini i širini hrvatske poslijeratne i tranzicijske drame. Tako se sama izložila riziku da se njezina učinkovitost mjeri saldom prve polovine mandata, koji je i u odnosu na strategiju privatizacije, i u odnosu na upravljanje državnim kompanijama, i u odnosu na trendove u (ne)zaposlenosti, pa naposljetku na stanje vanjskog duga - katastrofalan.

No, to - bar ne javno - nije uradila ni do danas.

Per saldo, Vlada se zbog svega sama izložila riziku, da javnost njezin učinak mjeri razlikom između dvaju statističkih stanja, od 3. siječnja 2000. do skorog 3. siječnja 2002. godine, a ne u odnosu na naslijedenu, stranu dubinu gospodarske depresije, njezinu dinamiku, posljedice i rizike, da o krajnjim uzrocima ne zborimo. Tako ispada da je unatoč svakovrsnim vedrim nalazima hrvatsko gospodarsko u kroničnoj stagnaciji budući da od 1996. do skorog kraja ove godine ostvaruje gotovo istu vrijednost bruto proizvoda od oko 20 milijardi dolara, uz opadajući BDP po stanovniku, od ovogodišnjih 4.200 dolara (koji bi bio i manji da kroz ratna stradanja i imigracije broj stanovnika nije smanjen s 4,8 milijuna u 1991. na 4,5 milijuna u 2001. godini).

No, ne samo da je u stagnaciji na dulji rok, nego je to isto hrvatsko gospodarstvo u sve većoj i zlokobnijoj neravnoteži: uz stopu nezaposlenosti od 22 posto, i uz 2 puta veći uvoz od izvoza, Hrvatska je danas i visoko zadužena zemlja, uz vanjski dug od blizu 12 milijardi dolara. Dakle, glavni saldo prvog dvogodišta koalicijske vlade sastoji se u povećanju vanjskog duga zemlje s iznosa od 9,9 na iznos od 11,7 milijardi dolara (prema stanju potkraj rujna). U tom povećanju duga presudno su sudjelovali Ministarstvo financija, HNB i državne kompanije, pa je tih +2 milijarde dolara vanjskog duga zemlje i glavni pokazatelj (ne)uspješnosti Račanove ekonomske i razvojne politike.

Kad se tome dodaju učinci skorog prijelaza na euro, na temelju čega građani sve devize iz kućnih trezora sada sele u banke, koje su u stranom vlasništvu, tada je jasno zašto s toliko lakoće, tobože hrvatske, a zapravo strane banke u Hrvatskoj, kreditiraju uvoz stranih automobila na temelju rastuće domaće štednje. lako nemaju razumijevanja ni za hrvatski turizam, ni za obrt, niti za toliko hvaljeno malo poduzetništvo iz ovog podneblja.

Spomenuto povećanje vanjskog duga, u Račanovoj eri, gotovo za 20 posto, ne bi bilo osobito važno da u isto vrijeme ne traje i totalna rasprodaja svega vrijednog u hrvatskome gospodarstvu: ne samo Hrvatskih telekomunikacija, nego i Croatia banke, Dubrovačke banke, Croatia osiguranja, INE, Jadranskog naftovoda, Petrokemije u Kutini i niza turističkih bisera, pa i vrlo značajnih PIK, ili koncesija za ceste, slobodne zone, luke i ostalo.

Utoliko se u tko zha već kojoj verziji otvara krunsko pitanje: odlučuje li Hrvatska o svojoj sudbini suvereno, od 1991. godine do danas, ili se davno pretvorila u prostor nad kojim velike igre za male novce igraju SAD, EU, i Rusija, iako na diplomatskoj razini sve uspješno glume neke druge, pitkije uloge?