Vjesnik: 29. 11. 2001.
Idila nije dugo trajala
Prvi znaci usporavanja hrvatskog približavanja EU primijećeni su kad je haaška tužiteljica rekla da su hrvatske vlasti »dopustile bijeg« haaškom optuženiku. A u svijetu kojem Hrvatska toliko želi pristupiti, obećanje je zakon
LAD
A STIPIĆ - NISETEOKada je Europska unija zaključila da je Hrvatska ispunila dovoljnu količinu uvjeta za otpočinjanje pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, pregovori su počeli. Uglavnom su se odnosili na politički dio kopenhagenskih uvjeta za kandidate za EU, ili procjenu jesu li institucije sustava zaživjele do mjere da jamče demokraciju, pravnu državu i poštivanje ljudskih i manjinskih prava. Hrvatska je ubačena na brzi trak.
Idila Bruxellesa i Zagreba nije dugo trajala - prvi su znaci usporavanja hitrog hrvatskog približavanja toliko željenom EU primijećeni čim je glavna haaška tužiteljica, u svom govoru Vijeću sigurnosti, rekla da su hrvatske vlasti »dopustile bijeg« jednom od haaških optuženika. Tužiteljica je u kontekstu prihvaćenih obaveza spomenula i obećanje Zagreba da će surađivati, uključujući i spomenuti transfer.
U ovome ovdje svijetu, kojem Hrvatska toliko želi i trudi se pristupiti, a i prilično se brzo priprema za to sudeći i prema izjavi predsjednika Sabora, obećanje se drži zakonom. Karakteristika »Balkanaca« jest - posprdno je konstatirao jedan od mirovnih mešetara po tada još ključaloj regiji - zaboraviti datu riječ prije nego što se osuše potpisi na nekome od sporazuma. U trokutu obećanja - »Balkanci« - Haag - Zagreb, treći je pao na prvom ispitu.
Da tužiteljica baš nije voljna uvažavati političke razloge do te mjere da prijeđe preko nečega što je bitno za Sud, dakle i za međunarodnu zajednicu koja ga podržava - a to je poštivanje zadane riječi - ukazuje i njeno podsjećanje da su i vlasti Federacije BiH izručile nekoliko visokih časnika, za mnoge heroja.
Na duže staze, ovo je incident koji neće previše koštati Hrvatsku, iako će diplomati, kao i manji broj utjecajnih političara sklonih Hrvatskoj, uložiti nešto dodatnoga truda za krpljenje štete nastale nesposobnošću jednog dijela sustava pravne države da obavi svoj dio posla (čak i uz činjenicu da je obimniji nego što to standardi EU-a zahtijevaju...).
Nakon izvjesnog vremena napetosti - na koju je Hrvatska toliko navikla da joj možda i nedostaje malo plesa na žici između EU-a i »Balkana« - stvari će se smiriti i incident će biti zaboravljen ili samo spremljen pod tepih do sljedeće prilike. Hrvatska će nastaviti svojim EU-tračnicama. Ostat će šteta zbog nepoštovanja prihvaćenoga pa je moguće da netko, negdje, na bilo kojoj od etapa dugog puta europeizacije, iz bilo kojeg razloga odluči ponovno spomenuti »nesuradnju«.
Hrvatska je, naime, dala riječ. Obećala. Potpisala zakone i s njima prihvatila obaveze. Ugradila blok propisa u svoj pravosudni sustav, a zakoni prema svjetonazoru Europske unije ne služe da se pokazuju delegacijama koje dolaze iz Bruxellesa nego da zažive u praksi. Zakoni su rađeni da ljudima bude bolje i lakše, da im efikasan pravni sustav osigurava mirniji, udobniji i kvalitetniji život, kako bi se u tom okviru pravne države osjećali - europski.
Kada već gledamo preko plota, u susjedstvo, zar nisu sva ona pusta obećanja Bruxellesa i europskih prijestolnica još samo obećanja i to će ostati sve dok se ne ispune uvjeti? Pa stoga nema ni pregovora, jer nema ni uvjeta, a ona radna skupina koja te pregovore priprema radi nekako presporo. Dio odgovora zbog čega nalazi se i u tužiteljičinom govoru.
Incident s »puštanjem da pobjegne« zaboravit će se, no sutradan ovakav i slične slučajeve mogu iskoristiti zagovornici stava da se integracije regije Jugoistočne Europe u EU zbiva po načelu konvoja, a ne regate, i da stoga treba čekati najsporijega, jer su i onako svi oni tamo isti. Zagreb im je »slučajem s dopuštenim bijegom« dao prvi argument.
A što se institucije zaboravljanja tiče, EU je iz svojih operativnih zahtjeva gotovo izbacio povratak izbjeglica, što opet ne znači da ga sutradan neće aktivirati. Unija odlično pamti kada joj nešto zatreba!