Vjesnik: 29. 11. 2001.
Tužno i zastrašujuće: čemu bi takva pomilovanja uopće trebala služiti
Uvijek je nužna stručna procjena jačine i smjera opaženih promjena, pa bi se stoga prijedlog za pomilovanje trebao temeljiti na prosudbi stručnjaka koji su zatvorenika pratili tijekom odsluženja kazne... Doživjeli smo već pomilovanje preprodavača droga, još jedne skupine zločinaca koji ponajviše atakiraju na djecu, a i pomilovanje čovjeka koji je u alkoholiziranom stanju pregazio devetogodišnju djevojčicu i nastavio svojim putem / Sve bi to bil
o manje tužno i zastrašujuće da u vezi s posljednjim pomilovanjima komentari uključenih osoba nisu bili tako potpuno neobrazloženi. Pa zar će itko povjerovati u tvrdnju da se to samo »uvijek Split nešto buni« ili u pitanje jednog člana predsjednikove komisije »Pa koga bismo onda uopće i mogli pomilovati?«MIRJANA KRIZMANIĆ
Ovih se dana digla silna prašina oko pomilovanja koje je Predsjednik države, zaista ničim izazvan, udijelio sinu i brižnom mu ocu. Polazeći od činjenice da predsjednik države ima zakonsko pravo pomilovati kažnjenike koje mu predloži Komisija za pomilovanje, ne bi o tome više trebalo trošiti ni vremena ni riječi.
Tako bi i bilo kad bi svatko u dugom nizu osoba koje sudjeluju u odluci o pomilovanju radio svoj posao kako treba, odnosno savjesno i predano.
Prije osvrta na konkretan slučaj treba se načas zadržati na nekim općim pretpostavkama o zločinu i kazni.
Kazna koja se određuje za različita kaznena djela trebala bi, s jedne strane, barem neko vrijeme zaštititi društvo od zločinaca raznih vrsta, a s druge, potaknuti u zatvorenika određene pozitivne promjene. Te bi promjene trebale jednoga dana, nakon odsluženja zatvorske kazne, omogućiti kažnjeniku ponovno uključivanje u društvenu zajednicu iz koje je bio isključen.
Dakako, da bi resocijalizacija zatvorenika bila potaknuta i ostvarena, nužno je da različiti stručnjaci (penolozi, psiholozi, socijalni radnici, psihijatri, radni terapeuti itd.) sustavno rade sa zatvorenicima. Kako bi ti stručnjaci trebali biti svakodnevno u kontaktu sa zatvorenikom, oni su i najpozvaniji da procijene postoje li u određena zatvorenika pozitivne promjene u stavovima, prosudbama, prihvaćanju socijalnih normi i ponašanju.
Ne smijemo, naime, zaboraviti, da se sitni kriminalci tijekom svog boravka u zatvoru najčešće »odškoluju« za krupne kriminalce, da se neki uopće ne mijenjaju pa ma koliko dugo bili u zatvoru, dok u nekih dolazi do poželjnih promjena. To znači da je uvijek nužna stručna procjena jačine i smjera opaženih promjena, pa bi se stoga prijedlog za pomilovanje trebao temeljiti na prosudbi stručnjaka koji su zatvorenika pratili tijekom odsluženja kazne.
Odluka o pomilovanju osobe koja je počinila težak zločin, kao što je ubojstvo, trebala bi uzeti u obzir i okolnosti samog čina (ubojstvo na mah, ubojstvo iz nehata i sl.), način na koji je djelo počinjeno (npr. u izravnoj borbi ili mučki, s leđa), prijašnje ponašanje osuđene osobe, ponašanje žrtve te niz drugih čimbenika.
Tek nakon što su svi ti faktori razmotreni i brižljivo odvagnuti, može se donijeti odluka o pomilovanju koje će djelovati kao pozitivan primjer na ponašanje onih koji i dalje ostaju u zatvoru.
Što je od toga uzeto u obzir pri odlučivanju o najnovijem »obiteljskom« pomilovanju na temelju potpisa predsjednika države?
Čini se baš ništa. Pravosudna su tijela bila protiv obaju pomilovanja. Počinjeno ubojstvo tipičan je primjer kukavičkoga napada uz pomoć »prijatelja«, a na poticaj i uz dodatno potpirivanje oca. Žrtva je ubijena u Domu zdravlja, na očigled liječnika koji je spriječen pružiti pomoć. Povijest slučaja pomilovana sina pokazuje da se radi o pravom, dosljednom recidivistu ili ponavljaču, dakle, osobi koja ponavlja istovrsno djelo, što bi samo po sebi trebalo biti dovoljno da ga se uopće ne uzme u obzir za pomilovanje.
Ali taj je primjer samo jedan od mogućih slučajeva koje bi prije uzimanja u uži izbor za pomilovanje trebalo brižljivo razmotriti.
Postoje, naime, ljudi koji čine kaznena djela, jer im njihove skromne intelektualne sposobnosti ili pomanjkanje emocija onemogućavaju razumijevanje nekih situacija, odlaganje zadovoljenja nekih njihovih potreba ili kontrolu čuvstava srdžbe ili bijesa.
Ima i onih s trajno promijenjenom strukturom ličnosti ili teško izlječivim psihičkim poremećajima, kao i osoba koje su u prošlosti bile toliko snažno traumatizirane da se više ne mogu prilagoditi životu u zajednici.
U tu šaroliku skupinu svakako treba ubrojiti i pedofile, osobe koje nasrću na djecu i upropaštavaju im život. Takvi još, barem za sada nisu bili pomilovani, ali vjerojatno samo zato što su im kazne ionako izrazito u nerazmjeru s njihovim djelima.
Doživjeli smo već pomilovanje preprodavača droga, još jedne skupine zločinaca koji ponajviše atakiraju na djecu, a i pomilovanje čovjeka koji je u alkoholiziranom stanju pregazio devetogodišnju djevojčic
u i nastavio svojim putem.Nakon svega ne ostaje samo muka i nelagoda zbog očite činjenice da u vezi s pomilovanjima brojni ljudi ne obavljaju kako treba svoj posao nego i pitanje bez odgovora: čemu bi takva pomilovanja uopće trebala služiti? Je li njihova temeljna poruka: vladajte se dobro i pustit ćemo vas da nastavite svojim »radom«?
Sve bi to bilo manje tužno i zastrašujuće da u vezi s posljednjim pomilovanjima komentari uključenih osoba nisu bili tako potpuno neobrazloženi.
Pa zar će itko povjerovati u tvrdnju da se to samo »uvijek Split nešto buni« ili u pitanje jednog člana predsjednikove komisije »Pa koga bismo onda uopće i mogli pomilovati?«.
Odgovor je kratak i nedvosmislen: one za koje stručnjaci koji s njima rade i koji ih poznaju, a na temelju svih poznatih činjenica, to predlože.
Ako u nekom času takvih nema »na raspolaganju« možda bi, već zbog mogućih budućih žrtava, bilo dobro sustegnuti se od pomilovanja. Pa i to se valjda može i smije? A možda bi uopće trebalo ukinuti takvu mogućnost pomilovanja, iako je, kako tvrde članovi Predsjednikove komisije, to uobičajeno u svim civiliziranim zemljama.
Zaboravili su pritom prikupiti podatke o tome koliko stručnjaka tamo zaista savjesno radi na takvim pomilovanjima, na koja tada predsjednik s povjerenjem može staviti svoj potpis.
Autorica je sveučilišna profesorica psihologije u mirovini