Kad zemlja kreće prema EU i mora prihvatiti sva pravila i demokratske standarde, logično je pitanje treba li u Hrvatskoj i dalje držati određene misije kao kontrolore ili korektore ponašanja hrvatske politike / Mi mislimo da je došlo vrijeme okončanju toga mandata, ali zbog toga stava, koji sam iznio prije nego se oglasila Vlada, već sam napadnut / Dio međunarodne zajednice i birokracije stalno od Hrvatske traži rješenja koja izlaze iz okvira i standarda zaštite koji postoje u najrazvijenijim europskim demokratskim zemljama, kaže Tomac

ZAGREB, 30. studenoga - O izvješću OESS-a, nedavnom sastanku OESS-a na razini veleposlanika u Beču, a u sklopu priprema za sjednicu Stalnog odbora parlamentarne skupštine OESS-a u veljači u Beču, na kojoj će biti odlučeno o statusu OESS-a u Hrvatskoj, govori dr. Zdravko Tomac, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, predsjednik Saborskog odbora za vanjsku politiku i voditelj hrvatskog izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini OESS-a.

- Prije toga bi možda trebalo reći da je cijelo područje bivše SFRJ zbog rata više ili manje pod protektoratom ili, blaže rečeno, pod posebnom prismotrom međunarodne zajednice, raznih organizacija i institucija. Najmanje je pod prismotrom Hrvatska, ali ni mi se nismo do kraja riješili tutorstva međunarodne zajednice i, usudim se reći, inercije, gdje se Hrvatsku gura u kontekst tih kriznih država. Na određeni način i dalje se smatra da Hrvatska treba biti objekt, a ne subjekt politike. Naš nacionalni interes jest, i mi to stalno govorimo, biti suverena država, stabilna demokratska država u kojoj institucije funkcioniraju, i koja je na putu u NATO i EU.

Znači, u situaciji kad jedna zemlja definitivno i odlučno kreće prema EU i samim tim mora prihvatiti sva pravila i demokratske standarde, u toj je situaciji logično pitanje treba li u Hrvatskoj i dalje držati određene misije kao kontrolore ili korektore ponašanja hrvatske politike? Mi mislimo, po onome što je Hrvatska postigla i po onome što želi, da je došlo vrijeme okončanju toga mandata. Međutim, zbog toga stava, koji sam iznio prije nego se oglasila Vlada, već sam napadnut.

- Jer neki novinari, a posebno Denis Latin, tvrde da Hrvatskoj nikada više nije bila potrebna promatračka misija nego sada. Po njemu i njemu sličnima, nama ne treba suverenost, oni misle da nismo sposobni sami rješavati probleme.

- Točno. Odnosi se i na druge misije koje analiziraju ljudska prava i koje na određeni način stvaraju atmosferu kako Hrvatska, eto, jest suverena država formalno i stvarno, ali nije sposobna rješavati probleme, kojoj stalno treba neki tutor. Međutim, bez obzira na takve stavove, mi moramo biti svjesni da smo dio međunarodne zajednice i da zbog sebe, a ne zbog straha od međunarodne zajednice, moramo rješavati probleme na demokratski način. Hrvatska mora samu sebe cijeniti, jer ako se ne cijeniš sam, ne cijene te ni drugi.

Mi prihvaćamo da je danas suverenitet drukčiji u novim uvjetima nacionalne države, mi prihvaćamo sva ograničenja i obveze koje imaju npr. Mađarska, Slovenija i druge države, i sva demokratska rješenja. Ali Hrvatska ne želi biti država eksperimenata, u kojoj će međunarodna birokracija iskušavati nove recepte navodnog usrećivanja ljudi i traženja idealnog modela zaštite ljudskih prava. I to upravo onakvih koje oni u svojim zemljama ne misle ni na koji način provesti, niti smatraju da bi to i u njihovim zemljama trebalo biti kriterij i standard. Jedan dio međunarodne zajednice i birokracije stalno od Hrvatske traži rješenja koja jednostavno izlaze iz okvira i standarda zaštite koji postoje u najrazvijenijim europskim demokratskim zemljama.

- U Hrvatskoj moramo postići dva konsenzusa. Prvi se tiče rada na osnovi kojega bi se Hrvatska oslobodila svih promatrača i misija i na taj način dokazala da je suverena i demokratska zemlja. Drugi se konsenzus tiče funkcioniranja pravne države, demokracije i uvođenja standarda zaštite ljudskih i građanskih prava i demokratskih sloboda na razini na kojoj djeluju normalne demokratske države.

Jer, ako se misija smanjuje na Kosovu i BiH, zašto se ne bi smanjivala u Hrvatskoj, u zemlji koja je potpisala Sporazum o stabilizaciji i priključivanju, koji sam po sebi traži da riješimo one probleme koje sada te misije nadgledaju i navodno nas tjeraju da to riješimo. Znači, nas nitko ne treba tjerati, niti nas može tjerati, da ne radimo u svojem interesu. A naš interes je da ostvarimo punu ravnopravnost građana, da ukinemo sve vidove diskriminacije i neravnopravnosti, ali isto tako da pod tom parolom ne stvaramo nove diskriminacije i neravnopravnosti. To se odnosi i na Zakon o stanarskom pravu.

- Ne mogu govoriti u ime Hrvatske, ali ću reći svoj stav. Stanarsko pravo kao relikt socijalizma u sebi sadrži goleme neravnopravnosti i diskriminacije. Svi građani plaćali su četiri posto doprinosa iz kojega su se gradili društveni stanovi i svi koji su dobili takav stan bili su privilegirani. Najviše su bili privilegirani oficiri JNA, koji su odlazeći u mirovinu imali pravo birati gdje će stanovati. I onda, kada je došlo do agresije na Hrvatsku, brojni oficiri JNA, koji su živjeli u takvim stanovima, stali su na stranu Miloševića i agresije, i otišli su iz Hrvatske, a uglavnom se radi o oficirima srpske nacionalnosti. Ti sada traže svoje izgubljeno stanarsko pravo koje je ukinuto 1996. Vraćanje stanarskoga prava dovelo bi do potpunog kaosa, ono nije realno i štetno je interesima Hrvatske. Ali, mora se osigurati ne samo na papiru nego i stvarno, u praksi, da se putem sudskih odluka i pojedinačnih slučajeva riješe oni slučajevi gdje su ljudi bili istjerani, ili im je netko oteo njihovo stanarsko pravo.

- Prevladavajući je dojam u javnosti da međunarodna zajednica nije pravedna i da se prvenstveno brine o jednoj kategoriji ljudi. Ali, to se ne može tvrditi generalno. Radi se ipak o deformacijama i odstupanju od nacionalne politike. Načelno se međunarodna zajednica brine za sve prognanike, bez obzira na vjeru i naciju. Međutim, ja se slažem da u praksi postoji stereotip po kojem jedan broj predstavnika međunarodne zajednice, kada se govori o prognanicima, izbjeglicama i zakinutim pravima, prije svega misli na prava Srba, a mnogo manje na prava prognanih Hrvata i Bošnjaka i drugih nacionalnosti.

Naš je stav tu vrlo jasan, mi ne pravimo razliku po nacionalnosti među ljudima koji su žrtve ovoga rata iz bilo kojih razloga, a koji su u statusu prognanika. U tom smislu inzistiramo na nedijeljenju prognanika po nacionalnosti. Ne treba govoriti o nacionalnosti prognanika nego o problemu prognanika koji je, mimo svoje volje ili krivnje, ostao bez stanarskog prava. Te probleme, bez obzira o kome se radi, ova pravna država mora rješavati, na tome treba raditi.