SREDSTVIMA JAVNOG PRIOPĆAVANJA
Zagreb, 01.12.2001.
U DANAŠNJOJ HRVATSKOJ NEMA PRAVDE NITI USPOMENE ZA HRVATSKOG BRANITELJA LJUDSKIH PRAVA ERNESTA BRAJDERA
Ovog tjedna navršila se je dvadeset i jedna godina od Zagrebačke predstavke za amnestiju svih političkih zatvorenika Jugoslavije, što je od mnogih u svijetu 1980. godine ocijenjeno kao najznačajniji potez hrvatske opozicije od sloma Hrvatskog proljeća u Karađorđevu 01.12.1971.
Treba podsjetiti današnju javnost da je te 1980. godine, odmah nakon Titove smrti komunistička strahovlada bila još dodatno ojačana i podržana od Istoka i Zapada, kako ne bi došlo do raspada Jugoslavije.
U takvom neostaljinističkom okruženju istaknuti hrvatski političari, umjetnici i javni djelatnici poput Ivana Supeka, Frane Kršinića, Dobriše Cesarića, Ivana Dončevića, Novaka Simića, Radovana Ivančića, Dalibora Brozovića, Vlade Gotovca, Ivana Zvonimira Čička, Dražena Budiše, Marka Veselice, Franje Tuđmana, Nikola Solde, Živka Kustića, Petra Šegedina, Franje Zenka, Juraja Kolarića, Marije Bride, Šime Balena, Zlatka Tomičića, Andrije Maurovića, Hrvoja Šošića, Zvonimira Kuludnžića i drugih, smogli su odvažnosti i hrabrosti zahtjevati prekid tiranije i progona političkih neistomišljenika tadašnje komunističke strahovlade.
Režim je odgovorio brutalnom represijom, pretragama desetaka stanova i službenih prostorija, privođenjem nekoliko desetaka potpisnika peticija na zagrebačku Udbu (Službu državne sigurnosti), ali najveću cijenu platio je Ernest Brajder, koji je povezan sa peticijom, priveden na zagrebačku tajnu policiju, iz koje se živ više nikada nije vratio. Tri dana nakon njegovog privođenja, on je podlegao pod torturom u zagrebačkom istražnom zatvoru, a rijetki Zagrepčani mogli su saznati iz rubrike “umrli” zagrebačkih dnevnih novina da će se 30.11.1980. održati pogreb Ernestu Brajderu, starom 30 godina, umrlom 27.11.1980. godine.
Pogrebu je, uz dva prijatelja koji su se jedini usudili prisustvovati tom činu, bilo nazočno nekoliko desetaka pripadnika Službe državne sigurnosti iz Zagreba i drugih gradova ondašnje Jugoslavije. Ernestovom bratu, koji se je pojavio nakon pogreba (živi u SR Njemačkoj), Udba je kazala da mu se je brat otrovao.
Zločin je bio toliko brutalan, da je javno u zagrebačkoj katedrali prosvjedovao na Božić i sam tadašnji nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić.
Tek šest mjeseci nakon ovog okrutnog zločina u zagrebačkom istražnom zatvoru, zagrebački “Vjesnik” je objavio blasfemični tekst kako je Brajader svoj “promašeni život” okončao skokom sa četvrtog kata zgrade u kojoj je stanovao, nakon jednosatnog saslušanja na policiji.
Međutim, koliko je to bila “skupa” smrt najbolje je osjetila jugoslavenska vlada premijera Ante Markovića, kada je u ljeto 1989. američki Senat posebnim zakonom zatražio, pored ostalog, da “jugoslavenska vlada treba pokrenuti istragu o smrti Ernesta Brajdera, koji je, kako tvrdi State Department, umro pod tajnovitim okolnostima i javno objaviti njezine nalaze.” Treba podsjetiti da je vlada SAD-a, na zahtjeva Kongresa SAD-a , tom prilikom po prvi puta u povijesti američko- jugoslavenskih odnosa, bila prisiljena uskratiti gospodarsku pomoć Beogradu, što je bio povod za kasniju dezintegraciju i raspad Jugoslavije.
U predstavljenoj zakonskoj inicijativi niza najuglednijih zastupnika Predstavničkog doma kongresa SAD-a 1998. godine, taj isti zahtjev upućen je i prema hrvatskoj vladi ondašnjeg predsjednika F. Tuđmana.
Ovo podsjećanje na strašan zločin u srcu glavnog grada Hrvatske istovremeno želi potaknuti odgovorne u današnjoj vlasti da se ne koriste uslugama izvršitelja tog i drugih zločina, već da otvore kaznene istrage protiv aktera tog i drugih zločina, dok sve ne prekrije zastara ili dok ne bude prekasno, jer “mrtvi govore iz grobova”.
Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-1861