Tomislav Sabljak lijepo se zabavlja na naš račun. On sjedi po kafićima i svojim »sofisticiranim uređajima« prisluškuje naše razgovore. Autor rječnika žargona u prošlotjednoj je emisiji »Pola ure kulture« naveliko pričao o tome kako prikuplja materijal za svoju knjigu. Na ulici, kaže, ali i u kafićima. On sluša ljude kako govore i, dakle, prati kako se razvija jezik i žargon. Da samo - sluša! Sabljak - prisluškuje. Bez imalo stida on pred televizijskom kamerom kaže novinarki da raspolaže s vrlo »sofisticiranom opremom za prisluškivanje« koja mu omogućuje da »sjedi u kafiću i sluša što se razgovara čak i za četvrtim stolom«!

Vrlo zanimljivo priznanje. Dok se još nismo oporavili od povraćanja nad dosjeima koje su o nama i svemu što smo govorili napravile bivše prislušne službe (u ime sigurnosti države), i dok nas je teško razuvjeriti da nas i dalje ne prisluškuju, tko zna u ime čega, eto nama jednog privatnog voajera koji javno priznaje da hoda naokolo i prisluškuje naše privatne razgovore. I to »sve do četvrtog stola u kafiću«! Svi smo mu zanimljivi, kaže, jer se može osnovano sumnjati da svakome od nas ponekad izleti poneka riječ koja će obogatiti njegov rječnik žargona. A posebno su mu zanimljivi, izjavljuje pred kamerom, »ljudi koji su ili pred zatvorom ili su izašli iz zatvora«, glazbenici, sportaši i obični ljudi. Zapravo, svi smo »sumnjivi« jer smo, potencijalno i teoretski, svi »pred zatvorom«.

Tomislav Sabljak nas, dakle, prisluškuje, i on time ugrožava našu privatnost, ruje po njoj i ruga nam se svojim »sofisticiranim prislušnim uređajima« po kafićima i tko zna gdje još sve ne. U nečasnoj konkurenciji prisluškivača i doušnika svih vrsta, od kojih su neki opremljenim »urednim alibijem« (oni to, kao, rade da bi »zaštitili državu ili poredak ili sigurnost«, o čemu ćemo valjda, samo ako još malo poživimo, i opet čitati u svojim dosjeima), Tomislav Sabljak zauzeo je zanimljivo mjesto. On svoj ljigav posao zadiranja u svačiju privatnost radi iz »umjetničkih pobuda«, i on to javno kaže. Naime, do te je mjere njemu sve to normalno!

Budući da je izostalo i reagiranje novinarke koja ga je intervjuirala (nismo zamijetili čak ni blagu dozu čuđenja zbog Sabljakove izjave da hoda naokolo i prisluškuje što ljudi govore i zbog njegova finog opisa prislušnih pomagala koja »svake tri godine obnavlja i modernizira«!), možda bismo trebali zaključiti kako je takva prljava rabota širokih razmjera »normalna« čak i jednoj inače sjajnoj televizijskoj emisiji koja u svome nazivu ima i riječ - kultura. Doduše, samo pola ure kulture. Ali, do danas nismo čuli da se na to zaprepašćujuće i skandalozno javno priznanje oglasilo javno tužilaštvo. Možda javnom tužitelju treba vremena, ali vjerujemo da ne griješimo kad držimo da bi upravo ta institucija jedne demokratske zemlje trebala poraditi i na zaštiti naše privatnosti, te poduzeti nešto kada je to naše ustavno pravo tako bezočno narušeno.

Tomislav Sabljak vjerojatno i nažalost nije jedini voajer toga tipa koji se privatno naslađuje privatnošću svojih sugrađana, ali je prvi koji je to javno priznao - jer on drži da je to, valjda, normalno, i da je to njegovo pravo. Svima nama koji držimo da to nije ni normalno ni moralno, preostaje samo nadanje da bi, recimo, zakon tu imao nešto reći.

Oni koji su na Sabljakovoj kulturnoj razini vjerojatno bi rekli: u međuvremenu, kad ugledate »privatno uho« u kafiću, dva do četiri stola dalje od vašeg, »pivsku bocu uzmi i - ne promaši«! Osim ako zakon drukčije ne tretira vaše pravo na samoobranu i zaštitu vlastite privatnosti. K. F.