BRUXELLES, 2. prosinca (od Vjesnikove dopisnice) - Hrvatska će službeno zatražiti ulazak u Europsku uniju tek kad ispuni glavninu uvjeta za ulaznicu, odnosno u trenutku kad oba partnera - i Hrvatska i EU - procijene da je Hrvatska obavila većina posla na prilagođavanju Unijinim uzusima življenja. Rana, bolje rečeno preuranjena kandidatura značila bi kompliciranje procesa koji bi trebao biti tehnički, a ne politički. Praksa je pokazala da su zemlje koje su požurile sa zahtjevom za primanje u Uniju kasnije imale, ili imaju, prilično problema revitalizirati zahtjev.

Dio hrvatske javnosti i političara entuzijastički traži podnošenje zahtjeva za članstvo u EU još od trenutka kad su se hrvatski pregovarači našli pred gotovo pripremljenim Sporazumom o suradnji, koji je suspendiran zbog događaja poslije »Oluje« i potom odbačen u korist nove generacije ugovornih veza država jugoistočne Europe i EU-a. Uz diskretno upozorenje Bruxellesa da se uranilo Zagreb se suzdržao poteza koji bi mu nekoliko godina kasnije predstavljao samo problem. Zahtjev bi, poput onoga koji je u napadu optimizma uputilo Skopje, bio zaboravljen u nekoj od EU-ladica da s prstom prašine čeka bolja integracijska vremena.

Hrvatska se razumno opredijelila za pristupanje bez velikih skokova. Svaka zemlja u pravilu dobiva priliku da se njen zahtjev za ulaznicom smatra ozbiljnim i razmatra tek kada prijeđe prag spremnosti za članstvo. U tzv. kopenhagenskim kriterijima su, crno na bijelom, popisani uvjeti za svaku buduću članicu EU-a. Status kandidata neka zemlja može dobiti tek kad odradi zamjetan dio domaćeg rada zvanog usvajanje standarda.

Početak pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) značio je da je Hrvatska ispunila glavninu zahtjeva iz političkog paketa, dakle da je dostigla razinu razvoja institucija koja jamči demokraciju i da u tom procesu nema povratka. Druga je stvar zaživljavanje svih bitnih elemenata pravne države, funkcioniranje sudstva na primjer. Potom slijede gospodarski uvjeti. Start pregovaračkog procesa zahtijevao je minimum ekonomske reforme, ali je tekst SSP-a odrazio gospodarske specifičnosti.

Mnogo će više trebati do trenutka kada Hrvatska - prema usuglašenoj ocjeni Zagreba i Bruxellesa - bude spremna iznijeti ekonomske reforme. Tada će stručni timovi Europske komisije, jednako kao što su zadnjih godina činili za »normalnije« kandidate za EU, dati zeleno svjetlo, s konstatacijom da je Hrvatska postala »funkcionirajuća tržišna ekonomija«. Sljedeća faza bit će ocjenjivanje gospodarske spremnosti Hrvatske da se bez teškoća snalazi u kompetitivnom okružju EU-tržišta. Usporedbe radi, od 12 kandidata samo su dvije zemlje prešle ovaj prag - Malta i Cipar. Drugi favoriti iz EU-čekaonice se tek približavaju cilju.

Hrvatsko se vodstvo za taktiku nežurenja opredijelilo i kada je riječ o članstvu u NATO-u. Prema rokovima, Hrvatska gotovo desetljeće zaostaje za ostalim kandidatima, no intenzitet reformi kadar je dobrim dijelom nadoknaditi izgubljene godine. Podsjećanja radi, hvastanje da smo »bolji od nekih kandidata«, izrečeno prije nekoliko godina, za režima kojem Hrvatska može zahvaliti integracijske odgode, izazvalo je posprdne komentare u Bruxellesu. Slično bi bila dočekana žurba s kandidaturom sada, kada su okolnosti povoljnije.

Prilagodba uzusima života u EU ne bi trebala biti previsoka prepreka ako se kandidatura prihvati u pravom značenju - teškog, kompliciranog, zahtjevnog tehničkog posla, a ne kao temelj za političke deklaracije. I to uz uvjet da zemlja zaista želi ono što je deklarirala da želi i da u tome cilju bude dosljedna kao što su se dosljednima iskazale »luxembourška« i »helsinška« skupina kandidata. Praksa je potvrdila da su se ambicioznije zemlje iz kasnije startne grupe uspjele prebaciti u prvu (na primjer, Slovačka i Litva). Sve je, dakle, moguće na terenu konkretnih tehničkih uvjeta.

Hrvatska je već na samom startu procesa prilaska Uniji spoznala da put neće biti ni gladak niti izravan ako se ne pridržava pravila igre. Šteta da u CARDS programu za ubrzavanje integracija nema programa namijenjenog treniranju političkog vrha zemlje za umjetnost koncentriranja na bitne, ključne, životne teme. Natezanje oko marginalija troši energiju, a nje je, kao i vremena, nedovoljno. To je jedno od važnih iskustava iz EU-čekaonice.