I oko umirućeg Franka, kao i oko Tuđmana, okupilo se mnoštvo vračeva. Onda je on, ali, umro. Doktori skupili su se u prostoriji ispred sobe umrloga diktatora, svak je gledao u svoje nalaze, ali je irezultat bio jedan te isti: Exitus, izlazak s pozornice, ergo, smrt. Doktori pogledavali su se ispod oka, onda bi se opet zapiljili u svoje papire. Onda je jedan pitao: “Je le li to sad to?” Drugi je pitao: “Čini se smrt?” Svi su kimnuli glavama i ponovno zabili nosove u svoje papire. Onda je jedan vrač u bijelom upitao: “A tko će mu to sada reći?” To bijaše španjolski Hebrang, kao što je Tuđman u stvari bio Franco, više nego Franjo.

Ovo je izjava istinita koliko i nevjerojatna. Istinita utoliko što smo svi to znali, ali znati nismo smjeli. Nevjerojatna, jer potječe od čovjeka koji je to znao prvi i najbolje. Doktor Andrija Hebrang potpisivao je biltene o Tuđmanovu zdravlju koje da je dobro. Teško oboljeli predsjednik igrao je tenis, a onda više nije igrao tenis. U biltenima doktora Hebranga ova činjenica nije registrirana. Kada je čovjek Tuđman umro, pravo uzev, nije primijećeno. Žreci i vračevi tuđmanizma do dana današnjega ponašaju se kao da nije, iako se žestoko čupaju oko njegove baštine.

Sve ovo, kao i toliko toga drugoga u vezi s Tuđmanom i tuđmanizmom, uvelike podsjeća na Franciska Bahamondea Franka, “caudilla” i “generalissimusa”, te na frankizam. Razlozi zbog kojih se jedno ime tako razvuče u pojam slični su u oba slučaja. A i inače, spaja ih mnogo toga, više no što bismo bili skloni pomisliti. Uzmemo Ii danas u pamet neke od važnijih Tuđmanovih poteza, odmjerimo li ono što je htio, i još i više, kakva bi Hrvatska bila da mu je uspjelo sve što je naumio - sve nas tjera zaključku da su sličnosti Španjolske u doba sutona frankizma i Hrvatske, u “osvitu” tuđmanizma brojne, odnosno da su mogle biti još i brojnije.

Meni se danas čini, a nakon uvida u neke studije koje se bave frankizmom (naprimjer, Juan Pablo Fusi: Franco, Španjolska pod diktatorom, 1938-1975.), da je baš “caudillo” i diktator Francisco Franco onakav “otac domovine” (sama ova vrsta ne javlja se baš u brojnim varijetetima) kakav je ushtio biti i sam Tuđman; po svoj prilici, on je držao samoga Franka neke vrsti svojom “praefiguracijom”, a uz to tako krupnom, da bi se on sam, Tuđman, zadovoljio biti njegovom inačicom. Ova “duhovna /opasna/ veza” dvojice “otaca”, te preko njih, “dviju domovina”, nije dosad dovoljno uočena. Ne znam da li je Tuđman, i što li je, ispisivao na marginama Francovih spisa, ali je naprimjer sama “ideja pomirenja”, tako temeljito ukrivo nasađena i sumnjiva, jedna očita pozajmica kod frankizma. Obojica su diktatora isplivala na valu “konzervativnih revolucija”, i obojica su onda pokušavali “programirati” nacionalnu pomirdbu pod svojim žezlom (i bičem), i to tako da se žrtve poklone svojim ubojicama, pak da im se onda smiksaju kosti, u oba slučaja u sjeni križa.

Caudillo Franco dao je “fuzilirati” brojne svoje protivnike u krvavom građanskom ratu, kod Tuđmana se više radilo o tome da je odobrio, ili barem progledao, proganjanje manjinske komponente od strane pobješnjelih segmenata većinskog naroda; kompozicija ovih ratova nije bila ista, ali je isti odnos počinitelja i žrtve, budući da zlo u osnovi nema neki nacionalni predznak. Franco ubijao je Španjolce koji nisu mislili i osjećali kao “njegovi” Španjolci, a rat je, unatoč sve većoj umiješanosti drugih evropskih država koje su pomagale jednu ili drugu stranu, ostao građanskim. Rat u Hrvatskoj (i Bosni) teže je klasificirati, jer je on u nekim komponentama bio građanski, u nekim pak međudržavni, a lako je mogao (i još uvijek može) prerasti u svjetski. I Franco i Tuđman osjećali su se pobjednicima, a pitanje troškova koji su morali podmiriti njihove “pobjede” nije se smjelo postavljati. Obojica su se još za života držali obogotvorenima, to jest oni su pili kavu, čitali novine, igrali tenis i slično, već u svojim panteonima. “Varaju se oni koji misle da je naš režim tek jedna prijelazna pojava!”, klicao je samome sebi Francisco Franco 1967., da bi priklopio: “Mi smo povijest sama!” U tisućgodišnjoj hrvatskoj povijesti nikada nije bilo više povijesti no u Tuđmanovu desetljeću, a izjava o tome “Mi smo sama ta povijest!” - zvuči potpuno tuđmanovski, tojest on je bio u to uvjeren. (Plehanovljevu) dilemu o “ulozi pojedinca u svjetskoj povijesti” obojica su “caudilja” riješila identično, tojest tako da nakon te dvojice (ako oni ikada umru), povijesti više i neće biti, budući da je ona ispunjena, pak za njom i nema više neke osobite potrebe. Tako je bez sumnje vrlo povijesni trenutak bio kada su Tuđman za hrvatsku kunu kupovali bombone u jednoj bombonjeri, kao i trenutak kada su se na kninskoj tvrđi radovali što se broj naseljenih u Hrvatskoj smanjuje za oko 200.000. Prvo je povijesni čin zato što se suverenitet naroda mjeri suverenošću njegove valute (primjer: euro), a drugo je povijesni čin zato što... no, pa jasno je zašto. Što manje ljudi i ljudskoga, to više povijesti.

No doktor Hebrang podsjeća me sada i na samu Frankovu smrt: sličnosti s Tuđmanovim odlaskom upravo su frapantne.

Francisco Franco umirao je dugo i teško; kao i Tuđman, umirao je više godina od prve ozbiljne dijagnoze. No prava je agonija počela u drugoj polovini 1975. i trajala je koliko i Tuđmanova u drugoj polovini 1999. Franco dugo se borio s mnogim boljeticama, i već otpisan, vraćao se na svoj tron, da bi, kako to već biva, kaznio one koji su se u njegovu odsustvu bili pokolebali, tojest, vladao je još okrutnije; na zadnje njegove dane padaju sjene egzekucija (jednog katalonskog “terorista” koji bi, po Frankovim mjerilima, zapravo imao biti dobar nacionalist), arestiranja španjolskih biskupa (!) u vezi s baskijskim pobunama, hapšenja nepouzdanih vojnika itd. No u drugoj polovini 1975. Frankov se život sklanjao svojemu zapadu: embolija, Parkinson, infarkti, to su bili zadnji posjetitelji uz njegovo uzglavlje; kažu da je spoj praznovjerja - Marko Ristić pisao je da španjolska inkvizicija nikada nije uspjela iz španjolskog katolicizma odstraniti udjel Sotone - i vrhunske tehnike koji se desio u njegovoj bolničkoj sobi bio sam po sebi nešto sablasno: svetački mošti i plašteve koje si je caudillo dao donijeti iz španjolskih samostana i ekrani aparata na koje je njegovo otkazujuće tijelo bilo prikopčano. Španjolska na aparatima, Španjolska u očekivanjima punim i nade i zebnji - baš kao Hrvatska u drugoj polovini 1999.

Franco je dulje od Tuđmana ostao, barem naoko, barem za nekog španjolskog vrača iz njegove svite, dakle, za nekog španjolskog Hebranga, priseban, tojest, pri svijesti. On je čak vježbao glasnice kako bi mogao bolje govoriti! Njegova volja za vladanjem bila je jača od svega, i vjerojatno njegova najjača medicina. Pretpostavljam, ona je, mimo prognoza (a te su prognoze Hebrangu morale biti dobro poznate), održala i Tuđmana u sedlu, dulje no što bi običnom smrtniku bilo moguće. Sablasna je anegdota koja opisuje sjednicu vlade što je vodi Francisco Franco iz svoje bolesničke postelje, vodi, provodi i uspješno završava, a aparati za vrijeme iste te sjednice registriraju nekoliko srčanih udara! Tuđman to nije mogao, ali da je ikako mogao, svjedočili bismo istom prizoru, jer su obojica na identičan način bili urasli u vlast kao u svoju drugu kožu. Obojica su se sa bolešću - kojih je u slučaju Franka bilo nekoliko - nosili junački, čak s nekom, sa stanovišta državništva, neodgovornom neusiljenošću, kao da je i ne žele uzeti u obzir; na ljudskom planu, ovo budi čak i simpatije, kao što se, u prizoru neravnopravne borbe, nekako iskonski svrstavamo na stranu slabijih. Ovo vrijedi čak i u slučaju kada znamo da su obojica diktatora, kad god su bili u prilici, gazili pravo slabijega.

Doktor Andrija Hebrang, koji je pod Tuđmanom obnašao mnoge visoke funkcije, koji je štoviše bio (i ostao) nešto poput stupa tuđmanizma, sada, uz slične Tuđmanove stručnjake i intelektualce, reklamira svoju želju za povratkom u vlast. Ova gospoda imaju običaj sama prognozirati svoj budući politički uspjeh, koji, naravna stvar, nastoje uskoriti koliko je god to moguće, nadajući se da će njihova prognoza o pobjedi njihove stvari djelovati kao neke vrsti proročanstva koje se samo ispomaže - self fulfilling prophecy! Ja mislim da im to neće biti, ali nije na odmet sjetiti se sada nečega što i oni sami priznaju, bez imalo stida: Da su, kad god su to morali, bili spremni obmanjivati već ionako silno izmučenu, isprepadanu i isprevaranu javnost, nauštrb svojih boIjih uvjerenja, etike struke, pa čak i protiv Hipokratove zakletve (!), budući da, po mojemu tvrdom uvjerenju, čovjeku Tuđmanu nije bilo dopušteno umrijeti njegovom vlastitom smrću, pa čak ni umrijeti u trenutku kad se to stvarno dogodilo. Josipu Brozu, kažu, pomaknut je datum rođenja kako bi Dan mladosti pao u cvatući maj! Ali, pro primo, to bijaše doba Mraka, a kao drugo, rođenje je događaj radostan, dok je smrt uvijek tragična. I njemački je nježni pjesnik Rainer Maria Rilke umirao dugo i teško, a njegove su posljednje riječi upućene vračevima i žrecima oko njegove postelje bile: “Pustite me umrijeti mojom smrću, a ne smrću liječnika!”

Kada je u američkoj bolnici potvrđena sumnja hrvatskih vračeva, u američkom je tisku izašao jedan tekst koji je praktički bio - nekrolog Tuđmanu. Bilo je to samo dan nakon velike demonstracije u korist “Stojedinice” na Jelačić-placu, tojest u tom trenutku, u korist slobode Hrvatske, koji se događaj može uzeti i kao nekrolog tuđmanizmu. Praktički od tog trenutka, dakle od dijagnoze američkih stručnjaka, pa sve do ove najnovije izjave dr. Andrije Hebranga, Tuđmanovi žreci i vračevi obmanjivali su hrvatsku javnost iz svojih pozicija moći s kojih su, tada potpuno, a danas manje, bili u stanju blokirati protočnost vitalnih, pa i presudnih informacija što jako određuju stanje nacije, pa i njezin vlastiti “zdravstveni bilten”. Pučki kazano, oni su masno lagali, kao što su lagali u toliko drugih stvari, i kao što je cijeli tuđmanizam jedna velika, premda rogata, laž. I takvi se kane vratiti u vlast, dakle, i opet sjesti na izvore informacija, i opet određivati što jest i što nije, što je bilo, i što će smjeti biti. To je naprosto infamno.