ZAGREB – “Obračun s Hrvatskim proljećem” naslov je televizijskoga dokumentarca koji je HTV prikazao u ponedjeljak 3. prosinca u 20 sati. Pokušaj je to da se kolažem arhivskih materijala HTV-a rekonstruira nacionalni pokret 1971. i njegovo gušenje - događaji kojima se ove godine obilježava 20. obljetnica. Tema nije osuvremenjena; sudionici događaja nisu intervjuirani iz današnje perspektive; sve je na podsjećanju i citatima; povijesne analitičnosti nema.

Film je načinio Obrad Kosovac, dugogodišnji televizijski urednik o čijemu profesionalnom angažmanu autoritarni vladari u Hrvatskoj oduvijek imaju povoljno mišljenje. U socijalizmu uređivao je udarne informativne emisije, odgajajući naciju za ono što Tito u njegovu filmu zove “boljom demokratijom od one formalne na Zapadu”. U to doba snimio je i protucrkveni film o kardinalu Alojziju Stepincu, reproducirajući onodobnu službenu propagandističku sliku današnjega blaženika. Nekoliko godina kasnije, Kosovac se toga filma javno odrekao, jer je stiglo vrijeme demokracije i slobodnih medija Franje Tuđmana. Samu srž toga sustava činio je informativni program HTV-a koji je, nepogrešivim instinktom propagandista, vodio Obrad Kosovac.

Kosovac, dakle, kaže kako ideja da baš on načini film o Hrvatskome proljeću “nije njegova”. “Potekla je iz Dokumentarnog programa a vjerojatno ju je odobrio vrh HRTa.” Potom pita: “Zar mislite da sam ratni zločinac, pa bi se o nekom mom projektu trebalo raspravljati naširoko, u Račanovu kabinetu ili na sudu?!”, dodajući kako “nije bilo potrebno” da, stvarajući dokumentarac, konzultira povjesničare, znanstvenike i sudionike događaja. Objasnio je i zašto: “Dovoljno sam načitan, literature o Hrvatskome proljeću ima napretek. Možda ste čuli za memoare dr. Savke DabčevićKučar, sjećanja Ivana Šibla i Mike Tripala, za knjige dr. Dušana Dragosavca i Jure Bilića, i napokon za solidno djelo dr. Dušana Bilandžića. Tu su i objavljeni govori dr. Vladimira Bakarića iz onog vremena. Ako niste čuli i čitali, onda svu tu literaturu proučite pa ćete vidjeti da svaki bistriji autor iz toga svega može izvući objektivne zaključke.”

Kosovac tvrdi da je “Obračun s Hrvatskim proljećem” načinjen s povijesnim odmakom, iako u filmu nitko ne govori iz današnje perspektive; cio je napravljen od arhivskih materijala. “Film ima povijesni odmak, jer je rađen 2001. a ne 1971. Nisam želio nikakve sudionike, jer danas svi imaju subjektivni pristup, a nastupali su u nekim televizijskim emisijama prije mog filma.” Autor kaže kako nezavisne promatrače nije tražio, jer ih nema. “Koliko znam, nezavisnih promatrača i pisaca nema, jer se dosad nisu javljali u literaturi. Ja sam i bez njih, jednostavno, radio objektivnu kronologiju na temelju arhivskih materijala. Taj pristup imate i u brojnim američkim i britanskim povijesnim dokumentarcima. Nitko ne može poreći da je 1971. govorio kako je govorio, jer to nepobitno dokazuju originalne snimke”.

Kosovac je, na našu zamolbu, pojasnio što je osobno radio 1971.

“Ako vas zanima, bio sam urednik TV-dnevnika, najmlađi u Jugoslaviji. I svi mi mladi bili smo praktički zaljubljeni u Savku i Miku Tripala. Oni su s Maticom hrvatskom raspirili nacionalne osjećaje i pokrenuli demokratiziranje političkog života”. “Kasnije”, nastavlja Kosovac, “nisam govorio ništa, jer bih inače završio u zatvoru. Pitajte gospodina Račana što je on govorio nakon što je kooptiran u frakcionaški Izvršni komitet CK SKH, kad su iz njega izbačeni proljećari!”

Nikakve moralne dvojbe Kosovca nisu morile kada je radio tilm o ljudima koji su sjedili po zatvorima kada je on vodio TV- dnevnik. Podsjetio je na dva detalja: “Za Savkin zbor na Trgu Republike osobno sam pisao parole u njezinu korist, a poslije Karadorđeva danima sam u Dnevniku objavljivao podrške Savki i Tripalu, što je kasnije Televiziji pripisano kao kontrarevolucionarno djelovanje. Bakarić je skoro dobio infarkt! A moralne dvojbe - kakve bih imao? Svi smo se tada, svaki na svoj način, borili za proljećarske ideje, a onda smo pridavljeni i stišani pritiskom dogmatskog komunizma. Jesam li pošteniji ja ili dr. Dušan Bilandžić, koji danas tvrdi da je pripadao Bakarićevoj liniji i lijepo, onda i danas, radi svoj znanstveni posao i svi smatraju da je to normalno, da je krajnje objektivan.”

Komentare proljećara i njihovih protivnika jučer je bilo gotovo nemoguće dobiti. Savka Dabčcvić-Kučar nije gledala film, pa ga nije željela ni komentirati. O činjenici da ga je načinio Obrad Kosovac kazala je tek kako to “nije njezina stvar”. Ivan Supek i Ivan Zvonimir Čičak takoder nisu gledali film. Na spomen Kosovčeva autorstva, Čičak je samo upitao veliča li film Franju Tuđmana. Dražena Budišu nismo uspjeli pronaći, a Josip Vrhovac ništa nije želio komentirati. Film nije gledao ni Jure Bilić, a podatak da je Kosovac autor filma Bilić je komentirao ovako: “Doći će vrijeme da se Kosovac odrekne i ovoga filma, kao što se odrekao dokumentarca o Stepincu”.

“Franjo Tuđman u filmu nije dobio ravnopravno mjesto s vođama Hrvatskoga proljeća. Jednostavno, on je spomenut sa svojim idejama koje su išle dalje od proljećarskih. Tuđman, izbačen 1967. iz Partije, nije više ni u Partiji ni u Jugoslaviji vidio budućnost Hrvatske. Morao je taktizirati o samostalnoj Hrvatskoj, mogao je govoriti samo kroz riječi Stjepana Radića, a ne osobno, jer bi odmah završio u Lepoglavi. Tako glup zaista nije bio. Supek, pak, vrlo se dobro vidi u filmu i to nekoliko puta, što je za njegovu ulogu potpuno dovoljno. A njegova politička aktivnost prije, za proljeća i kasnije, s Tuđmanovom se ne može niti usporediti. Da je bilo drukčije, onda bi akademik Supek bio prvi hrvatski predsjednik, zar ne?”, drži Kosovac.