Gradsko vijeće Splita iz drugoga je pokušaja prihvatilo opetovanu HDZ-ovu inicijativu da se odbjegloga generala Antu Gotovinu proglasi počasnim građaninom grada pod Marjanom. General Ante — domoljub koji ne priznaje zakone Domovine u koju se kune — time će, nakon zavičajnoga Zadra, biti proglašen i počasnim pulenom dalmatinske metropole. U gradu čiji vlastodršci doista nemaju primarnijih briga od očuvanja svoje pljesnive vlasti (s Lukom Podrugom ili bez njega) klesanje imena jednog haaškog optuženika u totem desničarskog otpora služi isključivo kao krpa za prikrivanje dužnosničkoga nemorala.

Naravno da je Gotovina nevin dok mu se ne dokaže krimen iz paušalno satkane međunarodne optužnice; razumljivo da je onima koji se u njega kunu do njegove sudbine stalo koliko i do lanjskog snijega; nije tajna ni da se njegov bijeg odvijao ispred refleksno stisnutih kapaka kolebljive Račanove Vlade... Gotovina je, ma s koje strane promatran, trenutačno najzornije sidrište hrvatskoga političkog farizejstva. Aureola ovorežimske žrtve na njegovoj mitom ovjenčanoj glavi ne stoji u prvome redu zato što su ga pustili da ode, a nijedan progonjeni pravednik olako ne bježi od istine, nego istu svjedoči. Politička dimenzija Haaškoga suda ne može biti pokriće za neodaziv na njegov poziv, ako već nije poznato da je pod tom izlikom tijekom zadnjega desetljeća itko odbio ijedan poziv bilo kojega hrvatskoga suda, usprkos notornoj ispolitiziranosti domovinskoga pravosuđa.

Više od četiri godine nevino zatočeni Kupreškići — kao bjelodane žrtve hadezeovih tajnih službi te haaške inertnosti i površnosti — i danas javno odašilju poruku o civilizacijskoj nužnosti postojanja Tribunala, a istom se legalističkom logikom prilikom svoje predaje rukovodio i general Rahim Ademi. Njegova obrana pred Haagom sa slobode, međutim, ovih je dana pod upitnikom upravo zbog odbjegloga Gotovine. Prema riječima Ademijeve odvjetnice Jadranke Sloković-Glumac u Latinici, Haaški sud će pri donošenju konačne odluke u vezi s njim i te kako uzeti u obzir sve elemente hrvatske suradnje s Tribunalom, pri čemu Gotovinina nedostupnost svakako neće biti zahvalan depozit. Legionarovo ime Hrvatskoj je nabijeno na nos i za nedavnog obraćanja Carle del Ponte Vijeću sigurnosti UN-a, a spominje ga se i kao mogući razlog odgode pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji. To su samo neki od aspekata apsurdne situacije u kojoj jedan "HDZ-ov general" odbija poštovati zakon koji je svojedobno stupio na snagu upravo voljom njegovih političkih pokrovitelja.

Iz svega toga više je nego jasno kako eventualna splitska počast Gotovini nipošto neće biti praćena samo proklamiranom zahvalnošću za njegov doprinos oslobađanju hrvatskog juga. Generalova pakoštanska vila koja raste u oblake i bez nazočnosti domaćina, opsežna logistika i materijalna izdašnost promotora njegove ratne slave i biografije, elementarni izostanak svakog obzira o posljedicama njegova bijega po bivše mu suborce i samu Hrvatsku, te Pašalićeve gorde izjave kako je "Ante na sigurnom" samo su najdrečavije ekshibicionističke skice u otužnom scenariju jedne kvazidomoljubne farse. A ona je samo logičan nastavak serijala čiji je glavni režiser godinama gromko kliktao "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!" grabeći usput i vlast i mast, a gurajući u rat, mržnju i neimaštinu tuđe živote i sudbine.